Nova Evropa

mična i shamenjena, ovdje i kamenje govori, brda se nadimlju, a Rhurgave masline liče na ispružene rube sijedih staraca boji se mole...

Ооо gnijezdo uz more savili su u Srednjem Vijebu Stjepan Tvrtko I i sinovac mu Herceg Vučić Kosača. To nije prvi put каћо соојећ sa kontinenta žudi za plavom domenom. Još su fu stare, poronule zidine, obrasle u bršljan; njihova je istorija vrlo fažna, ali one same dosta su vedre i nasmijane, Pao da ih se пе fiču jadi prošlih danđ. U nas nema staricd hoje bi mi mogle pričat o prošlosti moje bijele i crvene varoši što »valove broji niz pučinu«, — pomrle su davno, i mi djeca, zaljubljena u ovo sfaračho hamenje, samohrana smo i malo nas ho ovdje razumije. Ali mi razumijemo ove slare zidine, i njihove staračbe razgovore. Ovi zidovi ne šute. Njihova je prošlost, prošlost vječno pobjedjivanih i gaženih. Grad je i suviše lijep i svjestan svoje ljepote, on hao da je potpuno ravnodušan spram nevoljd Боје ga biju... Kada su se, u jednom dalehom vijebu, lepršale crne gusarshe zastave na Paravelama što vrišteći radosno donošahu lupešho zlato, onda je bilo dobro. Kažu, da su po vascijele noći pištale zurle i grogofali talambasi, zazivalo se ime Alahovo i gugutali odže sa uvisobih minareta čija su Phubela od ćeramide. Zatim su se radjale bijele zore, boje su vidjale pjane brodove šfo hreću u novi bogati Srad; dolazili su do dalebih obala Коmanje, Sicilije, i Rastilje, u »vilajetu Napulju«. Gusari su unišfavali gusare, medjusobno se proždirali, i zidine pocrnjele od dima ftopovshog šarale se ranama dubobhim u bojima su danas gnijezda gdušterica. I one najstarije, i one novije priče govore samo o hrui, nasiljima, zulumu, tužnim horđama roblja...

Bijes i žedj osvajanja, hru rafniba suvih narodd prolila se na zidinama Hercegnovoga. Po ovim visobim Phulama vavijeh su jauhali pobjedničhi rogovi, a hroz Svuozdene bapije izlazile povorhe fužnih izgnanih6. Bile to lešije Mapoleonove, ili Prvoločni borci za Prorohba, ili Papine galije, i silni Sšospodari Jadrana, ve= necijanshi brodovi, — svi su oni udarali na ovaj smruvljeni бгтаа pečat svoša pogansluva, rušili zidine i bojili ih hrvlju. Oduvijeb mi je. ova varoš ličila na djevojhu čija se huća otuara svabome novome. gostu, — ona feb samo priluori vrala i čeba u perverznoj sfravi, da je siluje novi firanin, što nestrpljivo tapba pred vratima. Građ je izmedju duije opsade bezbrižno slijedio svoju sudbinu. Kad su ба Phonačno napustili osvajači, on je počeo da živi život fih i tužan, hao ostarjela bhurtizana. Ali kasnije, ako se dešavalo da neba ideja, ili bahav mov osjećaj, uzmufi staru učmalost, bilo je to isto Бао sa sfarcima što po= djetinje,, pa hajednom, u jednom lucidnom frenu, sjete se svoje rane mladosti...

188