Nova Evropa

Ali, suve je fo zajedno daleha, dalebha prošlost. Danas je Hercegnovi, eh, danas je Hercegnovi — »plaža«!...

Jednom sam, Рао и snu, vidio i vrtove pjeuvajućih silabđ, i staru lubu Palance; ali mi one ne razveseliše u folihoj mjeri dušu Бао оџе, па обо, зтоте 1 551 dotjerane strmine. One su isplovile iz dubinđ u čijem hrilu počivaju šholjhe, bizarni horalj, i gdje uvode Polo objesni delfini. Iza fih zelenih prostiraha su fantastične scenshe perspebtive, miješanje i ulfrbivanje linijd hoje gore visoho, u modrilu, ocrtavaju harmonične Poniure jedne Phamene simfonije. Pod Prunama šušhavih palmđ, i u vrfovima u Phojima su ruže RPruavo-rumene, ili bijele Pao novi snijeg, i mirisnije od ostalih ruža, zdrčio se Hercegnovi. Sve njegove huće su bijele i ružičaste. Za hasnoga su ljefa odrine po auvlijama cruene, zlatastfe, hao duge hose u mladih ridjih Jevrejaha. Umorne zidine su obrasle u bršljanovo granje hoje se njiše bad s mora zalijuču ојена.

Bijeli i rumeni odraz moga grada putuje dalebo, dalebo po ogledalu vode, što je čišće i bistfrije od venecijansbih ogledala. Kuće su bijele, a Španjola, staro zdanje u masnim gBomilama borovih šuma, tamnica je po suom izgledu, iaho je nebada пад отанта оре furdjave pisalo: »A pjesnici hoje put ovuđa nanese, neha bi gledajući na me zanosno bPliPbnuli: „Da Prasna fi si, diuna zgrado! ...«

Ma pijesku, uza samu obalu, propupat će bijelo cuijeće mirfe. Eto, iz grmlja fe mirte, što nervozno draži nosnice, i iz plavih dubinđ izrasle su zidine što pašu grad. Forte тате, — malo nordijshe legende, malo visobih i vlažnih svodova Nibelungđ presadjenih na fopli naš žal, i tešbi vijenci bršljanova granja, — fo vam je sve. Na podnožju žilavoBa Pbamena, ove turde zidine stvaraju freperavu i živu harmoniju pejsaža, i neobično srećnu arhitebfonsbu cjelinu sa strminama hoje su pune huća. Prolazi se u sjenci zidind i bršljanova granja, Еоје 52 ртрејо их Ратепје Рао хтаје. Ima jedna sfrma, stfrma ulica, i onda ste u srcu grada, — pjaca. Ja ne mogu da se oslobodim ufisba, babo je fo samo duhovito smišljen dehor za operetu: pod »murvama« su Plupe od izlizana Pamena:; na fim hlupama su generacije i generacije sjedale, i u hladu od murava ispredale hlupho rijefbih misli i južnjačbe im nepomičnosfi. Gledao sam Pakho na Velihbi Petahb prolaze fužne litije pod hameni svod od fore, had žmirbaju voštanice i Grad se ispuni mirisom od famjana i novih cvjefićđ mirfe. Slušao sam plačljive litanije sveštenihđ za davno Raspetim, babo se ljuljaju na mirisima i penju uz strme zidine bula. Bilo mi je bao da po prui

put stojim pred najvujernijom scenom jednog još: nihad. neostvarena fealra...

189