Nova Evropa

traju sile koje su njegov osnovni rekvizit. Ne može se svrsishodno postavljati pitanje: da li treba na ovaj način da se dokazuje pravo ma slobodu, nego se ireba pitati, da li je uistinu tako. Povijest nas uči, da je doista oduvijek tako bilo, te smo dužni tu njenu informaciju prihvatiti kao činjenicu, koja je posljedica izvjesne zakonitosti u razvitku društva.

Narodi, koji polažu pravo na vlastitu državu, morali su u prošlosti prvo dokazati svoje pravo na slobodu, i. j. morali su je vlastitim snagama izvojevati, braniti, i pokazati se uvijek spremnim da je odbrane. Osim toga, morali su svojom kulturom i civilizacijom posvjedočiti pred ostalim narodima, da su sposobni za samoatalar opstanak neugrožavajući ničiju egzistenciju i slobodu i nepredstavljajući svojom slobodom i samostalnošću opasnost mi za koga drugog. Onaj narodni individualitet koji bi stekao pravo na slobodu, a kroz to i ma vlastitu državu, to je svoje pravo obično fiksirao pismenim dokumentima (ugovorima), kojima se regulisavao njegov odnos prema svakome kojega se ticalo njegovo stečeno pravo. Ti dokumenti su stoga avjedoci, da je izvjesno pravo stečeno i da ono dmade da služi kao polazna baza za dalje razvijanje odnosi izmedju zaimteresovanih. Kod naroda čije sile nijesu oslabile, ili sc wijc prcovijentirao pravac mjihova djelovanja, istorijski đokumenti su krunski svjedoci, pred kojima ima da zadrhti svaki protivparničar na čiju štetu oni svjedoče. Medjutim, oni postaju mrtvi papiri onim momentom kada njihov korisnik ne može da ponovi dokaze o čijem postojanju svjedoče. Ko od nas ne bi rekao, da tako ne treba da bude; ali ko je taj ko neće uvidjeti, da stvarno taklo jest? Pred realnim činjenicama oči se ne smiju zatvarati. Još je Paskal rekao, da pravo nije ono što bi trebalo da bude, nego samo ono što biva, što jest, i što mora da bude.

Istorijski dokumenti koji svjedoče o pravu meklog naroda na bilo kakvu korist dili dobro, vjerodostojni su sve dotle dok od samog tog maroda ne budu opozvani i dezavujisani. Njihova vrijednost svodi se na vrijednost običnih papira tek onda kada se njihov korisnik prinudno ili dobrovoljno odreče pozivanja i oslona na njih. Ako je to učinio prinudno, znači da je podlegao većoj sili, te mu u tom slučaju me preostaje drugo do da svoje pravo opet dokaže silom, t. J. da skrši tudju premoć i da na taj način opozove svoje prinudno odricanje. Aklo li se pak tih svjedoka. odrekao dobrovoljho, onda mu ne preostaje drugo do da prizna opadanje svojih sila i nesposobnost da bude stalno spreman braniti

40