Nova Evropa

ćanje socijalne dužnosti i socijalne pravde, ali nije bio kadar zalagati se za strogo stranačku klasnu politiku, jer je bio i suviše zagrižen nacijonalist. Pritome mu je njegov »sidikalni socijalizam« uvek bio na vrhu jezika, iako ga objasniti ili dokazati nije nikako umeo. Po mome mišljenju, i time je nastojao da prikrije svoje prave namere.

On je došao u Trst, da se pripremi za izvršenje svoga tvrdog nauma. Da se zaustavio baš u Trstu, to je bio čist slučaj, — zato što je tu našao službu. A da ju je dobio drugde, zastao bi bio tamo. U Trstu je okušao sreću namerno, iz razloga što je to bio velik grad. Hteo je zaraditi toliko novaca da bi osigurao sebi put k avojoj meti, kloja je bila Beograd, i k svojoj krajnjoj svrsi, čije je pozorište imalo biti Sarajevo. Da je nameravao poći iz Trsta pravo u Sarajevo, ili drukud a ne u Beograd, ne bi mi na rastanku značajno rekao bio da ide »na jug«, već bi kazao »kući« ili tako nekamo. A da pozornica njegova čina nije imalo biti Sarajevo, ne bi mi tada izrečno spomenu bio baš to mesto, u vezi s onim, da ćemo »još čuti&« o njemu.

U Soko ga je dovela, kako već rekoh, želja da telesno postane jači. I to je spadalo u pripremanje za postignuće njegova životnog cilja. Radi toga mu i nije mnogo išlo k srcu moje pripovedanje o Sokolstvu; a držao se Sokola s neverovatnom istrajnošću. Svaki drugi bi, posle onakih neuspeh4, okrenuo Sokolu ledja, ali on to nije učinio sve do kraja svoga boravka u Trstu.

Njegovu neveštinu pri vežbanju objašnjavam sebi njegovim živčanim rastrojstvom, čega je posledicom bilo i tolika uzrujanost u opštenju s nepogodnom okolinom, pa ı sve drugo što je radio, kao naprimer onaj njegov skok na sto u vežbaonici, ili onaj napadaj па klasnoga druga, koji ga je nekriva razdražio teškom (ођедота da je denuncijant. Tada nisam mogao ni slutiti, da se taj mladić malazi u tako napregnutom Živčanom stanju. Danas mu је пе čudim. Mlad a fizički zaostao organizam nije mogao podneti ргеvelike i teške duževne napore što ih je iziskivalo iajenje i prikrivanje živoInog cilja kloji je bio sebi postavio Čabrinović.

Taj cilj bio je odredjen ı usmeren na jedan jedini čin, ali tako sudbonosan, da je za njegovo pripremanje bila potrebna sva energija i snaga jednoga čoveka, makoliko je on imao. Pripremanje na čin koji neizostavno znači kraj vlastitoga života, a čega je on bio potpuno svestan, oduzimao je Čabrinoviću smisao za sve ostalo. Kad na to mislim, razumem sve. Razumem njegovu nepri-

62