Nova Evropa

је osobito očitovalo u sve jačem isticanju samostalnog držanja prema Carigradu, u privilegcovanom položaju što ga je zemlja imala unutar Turske Imperije; a tome možemo nadodati i onaj predominantan ukicaj čto su ga vršili u Visokoj Porti preko svojih sinova, dajući Sultanu — nosiocu državne i duhovne vlasti i nasljedniku vizantijske ideologije o državi — dvadeset velikih vezir4, bezbroj vojskovodja, učenjaka i književnik4. Svi su oni, sinovi ove zemlje, bili ponosni ma svoje bosanstvo i podizali mu kult u novoj prostranoj i osvaJačkoj carevini.

Ovo razdoblje od puna četiri vijeka prerezao je po rodu — a manje po osjećajima — Hrvat, general Filipović, kada je ušao u Bosnu da je zaposjedne u ime Austrijskoga Cara, a po zaključku Berlinskog Kongresa. Ali je i nakom toga Bosna nastavila živjeti svojim životom, vodeći borbe i pripremajući se za svoju ustavnu, a zatim i državnu, samostalnost, kada je ušla kao ravnopravna jedinica u sastav Države Srba, Hrvata, i Slovenaca. U ovim dugim vijekovima njezina života vršili su se veliki potresi u dušama stanovništva, trgana po vjerskim i kulturnim uticajima Istoka i Zapada, Rima i Vizanta, a kasnije zbijena pod snažnim uplivom Muhamedove socijalne i religijozne nauke, natrunjene misticizmom dalekog Istoka i sujevjerjem Vizanta.

Snaga ove sredovječne države nastala je i održala se oko srednjeg toka svoje najveće rijeke, po kojoj je i ime dobila. U tome Кита mijenjala su se i prijestolna mjesta: Fojnica, Sutjesko, Bogovac, ı Jajce. Та је bila i snaga rimske hrišćanske organizacije: njoj su pripadali redom i svi kraljevi, od Tvrtka do Tomačevića Stjepana. Ikavsko marječje bilo je tu gospodujuće: sa krajnjeg jugoistoka preko Rase i Zete i Travunije strujila je ijekavština, a iz čitavog Istoka hrišćanstvo Vizanta, pa hrišćanstvo svetosavskog pravoslavlja. Uz jedno jedino po suštini hrišćanstvo, podijeljeno i pocijepano od onih kojima je ono imalo poslužiti za svoju svjetovnu

vlast, uvuklo se u narod — već u doba kraljevstva — bogumilstvo, do danas do kraja neproučeno, neshvaćeno, i neobjašnjeno. Na njegovo će mjesto — u danima turskog gospodstva — stupati islam,

dok ga potpuno ne apsorbuje, i dok se ne proširi i na jedan dio hrišćana jedne i druge ruke. Sve se ovo nije dogadjalo bez velikih Ђогђа, зикођа, 1 шлаулса. Уеб Ivan Kapistran, papin delegat, javlja Kalistu IT (1455) o neprilikama što ih rimskim hrišćanima zadaju

267