Nova Evropa

U tom oduševljenju išlo se je tako daleko, da je velik dio hrvatske inteligencije smatrao svako isticanje Hrvatstva kao znak uskogrudnog provincijalizma, a mtegralno Jugoslovenstvo kao jedini patrijotski cilj. To je bio lijep san i lijepa težnja, ali kruta je stvarnost govorila, da Pašićeva teza o proširenoj Srbiji prevladjuje u Beogradu, pa se prema tomu i vodila čitava državna uprava. Srbijanci, »opojeni« ogromnim i neočekivanim preokretom, držali su da je zaista moguća jedna brza asimilacija svih »heterogenih« elemenata, ako se krajnjim centralizmom i nivelacijom počne provadjati ne samo upravna nego i kulturna i ekonomska politika. Posvemašnje pomanjkanje i nesposobnost upravljanja, ı ogšavno strančarstvo, uza sve druge poratne negativne društvene strane, ubrzale su slom svih koncepcija, i posve je razumljivo da je u svim krajevima nezadovoljstvo raslo, mada je svaki otpor bivao brutalno prigušen. Hrvatske gradjanske stranke, koje su sa toliko povjerenja i oduševljenja prišle k stvaranju nove države, uvjerene da će se Hrvatstvo u SvoJOJ novoj državi i te kako moći iživiti, stale su na pola puta: niti su mogle zatajiti svoju koncepciju o novoj državi, niti su se mogle složiti sa politikom inauguriranom Vidovdanskim Ustavom. Tako, dok su se gradjanske stranke kolebale izmedju Zagreba i Beograda, tražeći kompromis, Hrvatska Seljačka Stranka, pod vodjstvom Stjepana Radića, proglasila je najradikalnije zahtjeve nezavisne republikanske Hrvatske. I čim je više Beograd pooštravao svoj režim, tim Je više otpor rastao — 1 tim je više »srednja linija« hrvatskih gradjanskih stranaka gubila na terenu. Hrvatski izbornici Sve su se više priklanjali Stjepanu Radiću: čim je jače Beograd upotrebljavao armaturu svoje vlasti, tim je više Stjepan Radić dobivao pristaša i medju hrvatskim gradjanstvom, jer Je bilo jasno, da »srednja linija ne može pobijediti, nego samo složan otpor čitavoga naroda.

Ali ni pokušaj Hrvatske Seljačke Stranke i Stjepana Radića, da napuste politiku apstinencije, koju je započeo bio Hrvatski Narodni Klub eksodusom iz parlamenta — prilikom glasovanja za Vidovdanski Ustav, — i taj BRadićev pokušaj nesamo da nije uspio nego je doveo do tragedije u godini 1928, do atentata u Skupštini i do smrti Radićeve. A onda je — u kolovozu 1928 —, pod vodjstvom Hrvatske Se-

237