Nova Evropa

nakon što je obračunala sa svojim neprijateljima i sredila uglavnom unutarnje prilike — prosudjujemo samo u svjetlu doba njezina krvarenja pri traženju puta, onda se ne razlikujemo od kratkovidih posmatrača koji rekonvalescenta poznaju i sude po danima krize, po jaucima u kirurškoj sali u kojoj je operiran, ili čak prema okrvavljenim rukama njeЗоућ орегатега!...

Ali, od svega toga danas je ponajvažnije, da mi ostali narodi, koji nismo imali prilike da platimo ovako skupu školu, imamo sad kakavtakav primjer za svoje potrebe. U svakom slučaju, nalazimo se u povoljnom položaju da možemo mirno prosudjivati, da li je i koliko je onaj zamašni pokušaj uspio, te šta na njemu valja a šta ne valja; pa ako valja... Tu dabogme nailazimo na teškoće obavještavanja, koje se danas gube u krajnostima, jer Jedni vide tamo uskrslu viziju Zemlje Obećanja, pa prema njoj raskriljuju svoje ruke kao prema'”jedinom spasenju, dok drugi opet nazrijevaju Belzebubovo Carstvo i zatvaraju svoje oči pred tom negacijom svega Onog što oni cijene u životu. Kod prvih naime postoji neutaživa želja za poboljšanjem teških životnih uslova, a kod drugih opet bojazan pred gubitkom stečenih privilesšija i pozicij4. Ili, kraće: poremećenost socijalnih prilika, kakve, osim kod čovjeka, ne nalazimo nigdie u prirodi, gdje su raspodjela rada i odmora, prava i dužnosti, podjednako i za cjelinu svrsishodno razvrstani. Mora se i čovjek vratiti na primjer prirode, na prauzor Organizacije rada: jednoga za sve, i svih za jednog. Logično je da se samo tim putem napori pojedinaca pretvaraju u bogatstvo cjeline, odakle se pojedincima koji su ga uvjetovali vraća kao blagostanje, a da se napori cjeline ne pretvaraju u bogatstvo poJedinaca, da bi se cjelini koja ga je uvjetovala vratilo kao oskudica ... Podjemo li sa toga gledišta, lako bi se dala medjusobno približiti i ona dva suprotna mišljenja koja danas vladaju o prilikama u Sovjetskoj Rusiji: spoznajom prvih o neizbježivim dužnostima koje se i tamo pojedincu nameću, kao i spoznajom drugih o ličnim pravima koja su i tamo pojedincu zagarantovana. Upirući prstom u razbacano kamenje, iverje armature, ili u još neokrečene zidove, mi ne smijemo osporavati vrijednost iljepotu jedne još nedovršene gradjevine. A. nestrpljivcima stavljamo na razmišljanje ovu

310