Plamen života

pomorca. Tek sam docnije doznao da je taj njegov odgovor bio samo povod da bi mogao još jedanput ispričati svoje doživljaje. I on opazivši moje čuđenje ispriča mi OVO:

— Vi se čudite, mladiću, što sam vam rekao da sam srećan kad imam vazduha i vode. Sad ću vam ispričati šta mi se dogodilo u životu pa ćete razumeti moje reči. Ja sam služio vojsku u Francuskoj ratnoj mornarici. Prvu godinu sam proveo u podmorničkoj službi. Sa podmornicom sam ronio i plovio pod morem. Jednoga dana, u Sredozemnom Moru, nedaleko od obale, desilo nam se da smo se spustili na peskovito morsko dno, sa kojega nismo više uspevali da se vratimo na površini mora. Neka se pumpa bila pokvarila, neka se cev bila zapušila, ko zna šta, glavno je da nismo mogli više da se odlepimo od morskoga dna. Imali smo rezerve kiseonika i nadali smo se da će nam biti dovoljne dok nam ne stigne pomoć, jer dubina na kojoj smo se nalazili nije bila velika. Ta pomoć je došla brzo, ali tek drugoga dana je spremljeno sve što je

'bilo potrebno za naše spašavanje. Čuli smo da nam gnjurci daju znake

svoga prisustva i da rade ma našem podizanju, to jest spasavanju. Ali taj posao nije bio lak, i trećega dana mi smo još bili na dnu kad se ispraznila poslednja čelična boca s kiseonikom. I tada je ubrzo. počelo naše gušenje. Ah, gospodine, da znate kako je to strašno kada čovek nema dosta vazduha za disanje! Moji drugovi i ja samo smo ma jedno mislili, za jednim čeznuli: za vazduhom. Ah, vazduha, vazduha da nam je! Zar ima ičega dragocenijeg na svetu od vazduha! Disati punim grudima ovaj divni vazduh kojega ima u izobilju za svakoga, koji ništa ne košta, kako je to divno, kako je to neocenjivo blago i najveća slast! Gušeći se pitao sam se, kako to da ja dotle nisam cenio to blago, da nisam uživao pri svakome udisanju vazduha, kojega je sada bivalo sve manje. I govorio sam sebi: ako se spasem, uživaću pri svakome udisaju. Vazduha, vazduha! — vikali su ili šaputali nesrećni moji drugovi. Neki od njih već su bili u zanosu, trzali su se. — Ah, da nam je vazduha, mislio sam — kako bih bio srećan čovek! Ne bih tada imao drugih želja, ne bih nikome zavideo ni na kakvome zemaljskome blagu.

Već smo se u pravome smislu gušili, kad osetismo da se naša podmornica podiže, najpre jednim krajem, zatim drugim, i posle kratkog vremena čuli smo oko nas lupu i uzvike. I otvorismo poklopac na podmorničkoj kuli!...

Da li je ikad iko u drugim prilikama osetio kao mi tada kakva je to sreća imati vazduha, moći slobodno disati bez straha da će ga ponestati. Oporavivši se ubrzo pogledali smo se međusobno srećni kao da smo iznenada stekli neko veliko bogatstvo, neko neocenjivo blago. Jest, blago što ne cene oni koji ga nisu bili lišeni kao mi. Eto, sada razu-

3,9)