Plamen života

e MATURA U POLJU

Prilikom proslave dvadesetpetogodišnjice mature setio sam se kako sam se spremao za faj ispit.

Polovinom maja smo se »raspustili«. Nema više predavanja ni pohađanja škole. Dato nam je gotovo mesec.dana da se spremimo za maturu. Neki od mojih drugova, najpametniji, zatvorili su se u svoju sobu, pa su od ranog jutra do duboko u moć prelazili predmete koji se na maturi polažu. Neki pak su smatrali da je bolje učiti megde ma klupi maloga Kalemegedana, a neki opet otišli su do Topčidera, zavukli se u šumarak kod Burdelja, pa tamo rešavaju matematičke zadatke. Ja s dvojicom drucova, misleći, verovatno, da se utoliko bolje uči što se ide dalje, pošli smo čak ma Torlaki.

Tek što je bilo svanulo, sastali smo se kod Slavije, pa smo se uputili Šumadijskom ulicom ka Avalskom putu. Susrećemo mlekadžije ma dvokolicama bez opruga, seljake koji gone seno na volujskim kolima, pa izgleda kao da se kreće kakav živi i veliki plast, jer se me vide ni točkovi ni volovi.

Kad smo stigli do Torlačke mehane ušli smo u hrastovu šumu koja je u ono vreme pokrivala svu uvalu što se proteže prema sadašnjem Avalskom putu. Sunce je već dobro bilo otskočilo kad smo se smestili na jednom obronku odakle se videla dolina Topčiderske reke.

Nedaleko od nas izbijala je voda iz brega i isticala na gvozdenu lulu. Malo podalje jedan od drugoga počeli smo učiti iz naših knjiga i pribe-

1. Breg na pola puta između Beograda i Avale.

64