Pravo i privreda

Iskustva istočnoevropskih zemalja i bivših jugo-republika govore đa se procesom transformacije u celini privatizuje i nominuje trajni kapital preduzeća kombinacijom prodaje i poklona (vaučera). Prodaja je efikasnija, a podela pravednija, tako da se na ova dva modela u suštini svodi proces transformacije. Proces vlasničke transformacije je najđelikatniji segment tranzidje iz jednog u drugi privredni sistem. To je, istovremeno, kompleksno političko i socijalno pitanje o kome skoro svaki građanin ima sopstveno mišljenje. Dosadašnji proces privatizacije u Srbiji izložen je različitim kritikama i osporavanjima, koja se mogu sintetizovati u dva osnovna pravca: Prvo, zbog visoke inflacije, došlo je do obezvređivanja društvene imovine usled zakonskih rešenja da se revalorizacija neotplaćenog dela vrši jednom godišnje. Pri tom treba imati u vidu činjenicu da je Srpski zakon bio daleko restriktivniji od Saveznog i da je koncipiran u uslovima relativno niske inflacije. Pokušaji da se Zakon promeni kada je inflacija dostigla astronomske razmere nisu prihvaćeni u skupštini. Visokf dužnički đobici će se teško realizovati iz dividendi, jer je nastupilo pogoršanje ekonomskih prilika, a mogu se smanjiti oporezivanjem nepokretnosti u preduzećima. Ista situacija se đesila sa stambenim fondom, pri čemu u uslovima monetamih turbulencija osnovne uzroke ovih pojava ne treba tražiti u Zakonu, već pre svega u emisionoj politic! Narodne banke. Usled odsustva stabilnog novca kao osnovne pretpotavke racionalne privrede, došlo je do topljenja kapitala i u društvenim preduzećima i u bankama. Taj problem se übuduće može otkloniti drugačijim režimom otplate. Drugo, preovlađujući ili skoro isključivi kupci akcija su zaposleni u preduzećima koja se transformišu. Bez obzira na insistiranju na javnosti, insajderi su postali vlasnici preduzeća, čime su ostvarili kapitalni dobitak, ukoliko preduzeće racionalno i efikasno posluje. U preduzećima koja su izvršila svojinsku transformaciju zaposleno je oko 640.000 radnika, pri čemu je 80% zaposlenih radnika kupilo akcije sopstvenih preduzeća. I do sada su zaposleni uživali društvenu rentu, ukoliko su se našli u privilegovanim preduzećima. Taj dobitak se takođe može uravnotežiti oporezivanjem dobiti korporacija, oporezivanjem dividendi i oporezivanjem prihoda od prodaje akcija. Ostaje važno pitanje da li će disperzovano vlasništvo doneti poboljšanje u upravljanju i da li to neće biti novo samoupravljanje. Taj strategijski nedostatak se može otkloniti aktiviranjem tržišta kapitala koji će na ekonomskim principima dovesti do permanentnog menjanja vlasništva nad preduzećem i prirodne koncentracije. Istovremeno se koncepcijskim rešenjima može izbeći da se takve pojave ne dešavaju u budućnosti. Na temelju kritičke analize institucionalnih rešenja i privredne prakse u Srbiji, i iskustava dragih zemalja, osnovni elementi koncepta svojinske transformacije mogu se sistematizovati na sledeći način: Prvo, osnovni principi na kojima se bazira Zakon su: autonomnost preduzeća u donošenju odluke o transformaciji, javni nadzor nad procesom, realna vrednost kapitala, otvorenost modela, stimulativnost i pravednost. Drugo, Zakon treba jasno da definiše na koja se preduzeća odnosi, tako što bi se iz autonomne transformacije koju sprovode organi preduzeća izuzela sadašnja državna preduzeća, javna preduzeća za koja se oceni da imaju strategijski značaj a sada posluju s društvenim kapitalom i neka od sadašnjih preduzeća za koja parlament oceni da su značajna za državu. Taj spisak treba da bude potpun, a ne da se određene delatnosti izuzimaju, kao Sto je sada slučaj, pri čemu je moguće arbitriranje. Sva ostala preduzeća se potpuno autonomno i samostalno odlučuju da pokrenu proces privatizacije u skladu sa Zakonom, pri čemu su obavezna da u celini privatizuju ili nominuju društveni kapital. Teorijski i empirijski je dokazano da zajedno ne mogu egzistirati privatni i društveni kapital. Ključno pitanje: da li sva društvena preduzeća

165

PRAVCIDOGRADNJE SVOJINSKE REGULATIVE U SRJ