Pravo i privreda

sigurnosti i na činjenica da bi se vlasnička straktara jugoslovenske privrede u tom slačaja još više udaljila od one koja je pretpostavka za bilo kakav ekonomski oporavak. No, ne sme se prenebregnuti okolnost da je način na koji se odvijala privatizacija u Jugoslaviji s pravom ocenjen od najšire javnosti kao duboko nepravičan i da je poverenje u državu, koja je svojim zakonima omogaćila da se ona ovako izvede, i po ovom osnovu ozbiljno ugroženo. Otuda se čini da je, ne dirajaći u legalno sprovedenu privatizacija, a avažavajaći legitimnost primedaba na račun sistema koji je omogućio da se draštvena svojina po izuzetno niskim cenama preda u vlasništvo odredenog kraga lica, optimalno reagovati fiskalnim sredstvima. To bi praktično značilo da bi se trebalo opredeliti izmedu dva poreska oblika: - ili avesti porez na avećana vrednost imovine, kojim bi se oporezivala inflacijom omogaćena dobit korisnika privatizacije; - ili avesti porez koji bi plaćala trgovačka draštva nastala svojinskom transformacijom draštvenih predazeća, a koji bi pogađao razlika izmeđa cena po kojima sa plaćene akcije i vrednosti predazeća utvrđene a sklada sa propisima. Fiskalnim zahvatanjem inflatornih dobitaka ne bi se zaastavila privatizacija, već bi se, uvažavanjem principa pravičnosti kod oporezivanja, stvorili povoljniji aslovi za njeno dalje odvijanje. 2. Porezi treba da stimulišu investicije. Ideja da bi poreskom politikom trebalo favorizovati investicije donekle je a saprotnosti sa principom poreske neutralnosti. U privredi koja poslaje pod relativno "normalnim" aslovima zaista se ne vide razlozi zbog kojih bi se obveznik stimalisao da dobit koja mu preostane posle oporezivanja reinvestira, amesto da je raspodeljaje na dividende. Samo sa tržišla mogu doći signali kakva bi trebalo da bade racionalna namenska raspodela dobiti. U jagoslovenskim aslovima, medatim, hiperinflacijom, sankcijama, podrškom izbeglicama i izdvajanjima za različite vidove pomoći srpskim krajinama teško pogođena privreda zahtevaće, ipak, snažnije investicione podsticaje. Prvi zahtev koji se a ovom domenu postavlja jeste da porezi treba a načela da bada niži. Treba ponoviti da ne postoji bolji poreski podsticaj za investiranje od niskih poreskih stopa. No, kao ograničavajaći faktor javljaja se javni rashodi. Njihov planirani obim a visini od 8,8 milijardi dinara a 1994. godini odgovara ačešća od 52 % u draštvenom proizvodu koji iznosi 17 milijardi dinara. Takav obim se a stračnoj javnosti s pravom ocenjaje kao preveliki - ne samo za jagoslovenska privreda, nego i za ekonomije najrazvijenijih država. Staviše, ako draStveni proizvod ne dostigne planirani nivo, sama od 8,8 milijardi mogla bi predstavljati fiskalno opterećenje i od bliza 60 %. Zato je pretpostavka bez koje je nemogać bilo kakav ekonomski oporavak da se javni rashodi skreša na nivo od oko 40 % draštvenog proizvoda ili, preciznije, na nivo koji ne bi smeo biti veći od 7 milijardi dinara. To, međatim, podrazameva veoma ozbiljna redakcija aloge države i to na svim nivoima vlasti, kao i preispitivanje brojnih "stečenih" prava badžetskih korisnika. Tek pod tim aslovima bilo bi mogaće ozbiljnije smanjivati poreze, a da ne nastane badžetski deficit sa teškim posledicama po stabilnost valate. Drago je pitanje da li osloboditi investicije plaćanja poreza. S jedne strane, sadašnji poreski propisi dozvoljavaja da se obveznika koji izvrši alaganja iz oporezive dobiti a osnovna sredstva a sopstvenoj ili a delatnosti dragog obveznika ili a kapovina deonica ili adela a kapitala amanjaje osnovica poreza na dobit korporacija, odnosno poreza na dohodak gradana za visina alaganja, a najviše do 30 % oporezive dobiti. Ako je obveznik izvršio alaganja a osnovna sredstva a proizvodna ili naačnoistraživačka delatnost, poreska osnovica ma se amanjaje za visina tog alaganja, bez ikakvog ograničenja. Smatram da ni a kom slačaja ne bi trebalo praviti razlika izmeda "proizvodnih" i "neprozvodnih" delatnosti; svako alaganje a

73

PORESKI SISTEM ZAEKONOMSKI OPORAVAK JUGOSLAVUE