Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : II. Debata u pojedinostima o Nacrtu Ustava

16

Stenografske beleške

venački dijalekat. Gospodo, ako ovde uzmemo jednu istorijsku činjenicu, da su u vreme Luterove reformacije dakle recimo u istorijskom dobu kad su novi narodi počeli stvarati svoje literature istodobno prevarijane na narodni jezik i recenzije hrvatsko srpske i recenzije slovenačkog svetog pisma, a skoro po istim' Ijiudima ili bar po istim prijateljima, našim učenjacima onoga doba, onda treba da priznamo i iskreno kažemo, da u jednom takvom dokumentu ovaj izraz kao što je nacrt nazvao »dijalekat slovenski« prema našem jeziku srpskom ili hrvatskom, skoro treba reći, dakako nehotičan ili uvreda. Ovo treba izmeniti. Ovo treba, gospodo, izmeniti a ja priznajem’, da je velika poteškoća i veliko i teško pitanje izmeniti naziv sa par reči. Mi smo u našem nacrtu, a reći ću odmah, za nevolju primili ovako: službeni jezik je srpsko-hrvatsko-slovenački. To je ako hoćete gospodo, sa lingvističke strane i sa istorijske strane, i sa strane narodne porabe imena našeg jezika u istinu nešto posve neobično. Ali, ako već imamo rečeno u našem Ustavu da smo kraljestvo Srba, Hrvata i Slovenaca, da smo narod Srba, Hrvata i Slovenaca, onda kažimo, za nevolju recimo-, takodjer, da je naš službeni jezik srpsko-hrvatsko-slovenački ili srpski ili hrvatski ili slovenski, To zato, gospodo, jer time ne činimo nikakve razlike a u drugom redu dajemo jednako pravo svima trima imenima. Nego pošto nema, u istini, srpskio-hrvatsko-slovenačkog jezika, ja ne bih bio protivan tome da odustanemo od ovog našeg predloženog naziva. U tom slučaju, ako se poštovani Odbor složi da možda rečemo: službeni jezik jeste narodni jezik Srba, Hrvata i Slovenaca. Ja za se držim, da bih mogao s time prestati, samo moram da nešto spomenem u pogledu ovoga našega mešanja, da se jednom kaže slovenski, drugi put slovenački i ime Jugoslavija je s time u vezi. Vi, odnosno mi, koji se služimo štokavskim narečjem u našim pismima i govoru, mi smo vični od nekoliko godina govoriti, kad govorimo o zapadnom delu našeg naroda, slovenački a ne slovenski. Oni kod kuće i u svojoj literaturi uvek rabe izraz slovenski. A slovenski, gospodo, to je'samio- stabilizacija u jednom delu našeg naroda općeg našeg slovenskog imena. Gospodo, to je ista reč, isto zr.amcno vanje, ista stvar, ako ekavac kaže slovenski, ikavac slovinski, a jekavac sovjenski. To je prvobitna opšta oznaka našeg slovenskog ili slavenskog jezika. Vi ćete se sećati onoga što smo još u gimnaziji učili. To se odnosi na čitav slovenski ili slovinski ili slavjanski narod. Sad molim, gospodo, zamerke. se čine imenu Jugoslavije. Da to tobož nije način rečenice čisto slovenske, nego da je to nešto tudje. Ali gospodo, uzmimo na pamet ako je i tudje, uzmimo na pamet da veliki ruski narod, u koliko se ja sećam, mislim da kaže nama svima i sebi samom da smo mi slavjani. Uzmi- . mo na pamet, da Cesi naša najbliža braća i politički i

geografski, jer ih deli od nas nego željeni a ne dobljeni koridor, Česi ne zaziru od toga imena. Imadu pod imenom Slavlja svih ustanova. To je naše opće ime. Jugoslavija je gospodo, po našem mišljenju izraz koji mi kao- oznaku naše države ni na jedan način ne smemo da izpustimo. Nama je vrlo drago ■bilo, kad smo pre više vremena čuli i čitali po novinama kako je srpska jedna vrlo važna i mnogobrojna stranka Kor.stituante, odlučila da ovo ime prihvati kao ime naše države. To su, gospodo, demokrati koji se sigurno bar u ovako važnom pitanju ne će. kako bih rekao, prevrnuti. Ne bi smeli to učiniti, jer je ovo ime, koje će nas u istini i kod naše kuće označiti jednim imenom, ravnim onome, što jesmo. Jer budimo iskreni, gospodo, kod kuće još ješmo i Srbi, i Hrvati i Slovenci, i tako ćemo biti dugo vremena to troje, svaki u svom delu gde smo bliži našoj kući. Prema inozemstvu već je poštovani drug g. Avramović i neko drugi spomenuo, da nas faktički inozemstvo tako i naziva, a to je istina. A koliko sam imao- mnogo tešnijeg dodira pre rata sa susedima na zapadu, znam da su nas već onda nazivali Jugoslavija (dr. Jovan Radenjić: To je ime Jugoslavija izmislio Šafarik). Dakle, gospodo,- ja mislim u istinu, da to ime Jugoslavija treba da predmetnemo-, uzmemo za naziv naše države. U ostalom g. Josip Smodlaka je vrlo duhovito u tom pogledu u svom nacrtu proveo to, samo je on namesto naziva Slovenska Država rabio naziv Jugoslavenska država, jer je napisao svoj nacrt ustava u jekavskom narječju. Dalje g. Josip Smodlaka kralju je zadržao ovo trojno svojstvo da označi kako je sastavljena naša država od ova tri imena, recimo jednog istog naroda. Kralj je kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, a država je Jugoslavenska država, i zato Smodlaka konzekventno tome načelu u svome nacrtu Ustava kaže vladalac gde ne treba da označi da je kralj, uvek kaže da je vladalac. Ima to smisla, gospodo, da ustanovimo ime Jugoslavija i radi nečega drugoga, što je neki gospodin pre mene spomenuo da u službenom nazivu ovo trojstvo pokazuje neku delivost, i da pokazuje takodjer nešto što nije uobičajeno u diplomaciji. Ja sam slučajno doznao od jednoga gospodina, koji je nedavno bio u Ženevi ili u Brislu, da se sa podsmehom propraća, kad se citira taj naziv države kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, dočim je naziv Jugoslavija priznat. Osim toga ima jedan drugi važan razlog, a to je, gospodo, u tome što mi treba da stvorimo jedno ime prema inostranstvu, dok genetičnog jedinstva u narodu nema, a to je fakt koji mi možemo žaliti, ali toga nema, mi treba prema inostranstvu da stvorimo jedno jedino ime našega državnoga nacionaliteta, t. j. mi ćemo biti nacija Jugoslavenska, a država će biti Jugoslavija, koja ima jedrio državno gradjanstvo, jedno državno podanstvo, koje je prihvaćeno. Jer ovo što mi zovemo narod, gospodo, to znam, osobito Srbi dobro znaju, da to baš u narodu i po