Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : IV. Debata u pojedinostima o nacrtu Ustava i o amandmanima

34

XLV. sednica 5. aprila 1921. godine

rad na temelju hrišćanskih načela može da uspostavi potreban red, koji je svugde poremećen i u obitelji, i u socijalnim prilikama i u ekonomskim odnosima. Dakle, kada vera igra kod stranaka tako veliku ulogu, kako se može sada stvoriti odredba koja hoće da zabrani jednome delu naših gradjana svaki rad u prilog one stranke koja stoji na stanovištu hrišćanskom, te samo za njih stvara odioznu iznimku. Odsele potom neće moći jedan sveštenik ni katolički, ni pravoslavni, ni muslimanski u vršenju svoga zvanja reći ljudima: čuvajte se braćo, neznabožaca, pazite dobro, da se ne odmetnete od vaše vere, pazite da vaše poverenje poklonite ljudima, koji veruju u Boga, koji su odani svojoj veri itd. Ja ne bih znao zašto sveštenik ne može da opomene vernike u smislu svoje vere, da ih svetuje za njihovo dobro. Ovako, kako je rečeno u ovome članu 13. svaka sveštenikova opomena i pouka smatrala bi se kao nešto strančarskoga. Prema tome ako bi jedan hodža propovedao, da muslimani imadu ostati verni verskim načelima da imadu štovati verske institucije, te se držati ljudi, koji su veri odani proti njemu će ustati stranke, koje imadu protiverski program, pa će kazati da je to agitacija u partizanske svrhe. Nastaje dakle haos i zato kažem, da je ova odredba nerazborita osim što je u sebi nepravedna. Nemci su hteli sa kancelparagrafom da pomognu sekti starokatolika. Oko godine 70. pojavio se je tako zvani starokatolički pokret u Nemačkoj. I onda je Bismark mislio, ako zabrani na ovaj način delatnost katoličkog sveštenstva, da će starokatolici tada dobiti maha i da će on tako potpuno utući katoličku veru i katoličko sveštenstvo. To je bila svrha toga paragrafa, a već sam malopre dokazao, da je ta svrha promašena. Imamo jedan drugi kancelparagraf u Nemačkoj, a to je onaj koji je Pruska uvela, da uguši narodnu svijest Poljaka. Pruska vlada se pobojala, videči da katolički sveštenici, i u crkvi ako hoćete, brane svoj narod da ga upućuje da istraje u svojoj narodnosti, da se ne da ponemčiti, i tada je htjela da onemogući taj rad sveštenstva. Pruska je za to stvorila ovaj paragraf, ali ni on joj nije pomogao, jer se narod Poljski vodjen od sveštenstva borio za svoju narodnost protiv Nemaca i održao se. Gospodo, i ja sam protivan tome, da se zloupotrebljava propovedaonica i crkva uopće u partijske svrhe. Moguće da je bilo gdegod i pogrešaka u tome, ali zato, ako je bilo pogrešaka, ne treba to generalisati i pogoditi na ovakav način jednu religiju i predstavnike te religije, jer opetujem, to nije ni razborito, ni pravo, ni državi korisno. Ovde su bile iznešene neke stvari, neka pisma, itd. što se ne dadu kontrolisati, ali onako kako sam mogao razabrati, ima tu stvari koje ni po ovoj odredbi ne možemo zabraniti. Jer se ne može zabraniti episkopu, niti svešteniku da pouči ljude i da ih opominje, da bi izabrali poslanike, koji su dobri krišćani, koji su odani veri i drže se njezine nauke. Katoličko sveštenstvo gospodo, dalo je dosta primera i dokaza svoga rodoljublja, danas Vi to ne uvidjate. Ni Francuska to nije uvidjala dok nije došla u opasnost zbog rata.' Ne dao Bog da i naša država dodje u taj položaj, ali tada biste se uverili, da je katoličko sveštenstvo stub ove naše države i vlada će se pre ili posle morati oslanjati na njega. Katoličko sveštenstvo dalo je dokaza da želi samo dobro države, da živo nastoji oko promicanja narodnog boljitka; katoličko sveštenstvo je dalo dokaza, da radi na prosvetnem polju, da ima široka socijalna shvatanja, i taj elemenat ne srne se staviti izvan zakona, kao što ga vi stavljate na ovaj način. Nije li dosta da katolički sveštenik odgovara pred zakonom kao svi drugi gradjani, da odgovara

i pred svojim starešinama, da je i inače izložen progonu upravne vlasti, nego još treba pooštriti mere protiv njemu ovom iznimnom odredbom? Ja mislim da one partije koje cene da će na ovaj način koristiti svojoj stvari, slabo veruju u dobrotu i jakost svojih ideja i svojih načela. (Čuje se: pa tu nije samo katoličko sveštenstvo.) Ja sam Vam dokazao, gospodo, da je sve ovo napereno samo protiv katoličkog sveštenstva. Ja se nadam da nećete doći do toga da ovaj zadnji stav primite, jer će se u tom slučaju naša država pred celim svetom izložiti i nećete baciti dobru svetlost na naš parlamenat. Osobito Vi gospodo Srbijanci treba da budete u ovom pogledu sudije. Ovaj zadnji stav o kancel paragrafu ne nalazi se u vladinom projektu ustava, to je partijska stvar, to je donešeno docnije. Ovaj stav je potekao iz naših razmirica i partijskih strasti; plod je strastvenog partizanstva. Ja se nadam, da nećete dopustiti, da se vaše ime veže za ime Nemca i Prusa, koji su sami na svetu takovu odredbu stvorili. Dopustite mi gospodo da pitam jedno razjašnjenje. U četvrtom stavu ovoga člana stoji: „Niko nije dužan da svoje versko osvedočenje javno ispoveda. Niko nije dužan da sudeluje u verozakonim aktima, svečanostima, obredima i vežbama, sem kod državnih praznika i svečanosti i u koliko to odredi zakon za osobe koje su podložene očinskoj, tutorskoj ili vojnoj vlasti". Sta to znači ~i vojnoj vlasti"? Mi smo zato, što se tiče očinske i tutorske vlasti, ali što se tiče vojne vlasti postoji bojazan da ljudi ne budu primorani sudelovati u obredima druge veroispovesti. Svakako nema ovde načela po kome niko ne može da bude primoran da vrši kakav akt u kojoj drugoj veri, pa se ova odredba može drugčije tumačiti. Iz tih razloga ja bih želeo da se ovo razjasni bar jednom izjavom od strane vlade. U formalnom pogledu molio bi g. predsednika da postupa pri glasanju po Poslovniku kao što je u sličnim slučajevima radio te da izvoli staviti na glasanje stavove ovoga člana sve do zadnjega a napose da stavi na glasanje zadnji stav koji se tiče kancelparagrafa, da bi mogla doći do boljeg izražaja volja ovoga Odbora. Predsednik D-r M. Ninčić: Ima reč g. Barić. D-r Stjepan Barić: Gospodo, kad hoćemo da govorimo o ovome kancelparagrafu, treba uvek da povedemo računa o tome, otkuda to da on udje u ovaj Ustav i šta je ratio ove ustanove. Koliko sam mogao da zapazim, zastupnici iz Srbije nisu za ovaj paragraf, ili bar on nije ušao na njihov zahtev. On je unet povodom toga, što su to tražili Slovenska kmetska stranka i slovenski demokrati slovenski liberali. Oni su dali povoda da se ova ustanova unosi u Ustav. (Sa demokratske strane: To i mi tražimo.) Vi ste to sami prihvatili, i ja ću da apeliram na Srbijance da dobro razmisle šta ova ustanova može izazvati i čemu nas ona može odvesti, ako se ona primi i udje u Ustav. Gospoda Slovenci koji su ovde u Beogradu iskorišćavaju svaku priliku da denunciraju sve druge, da ih naprave crnožutim. Medjutim kod svoje kuće oni sasvim drukčije rade: tamo oni agituju s tim, da je Korošec prodao Sloveniju Srbiji, da ju je prodao Kralju Petru. Tamo nas klevetaju, a ovde nas ovako denunciraju. I g. Žerjav kad je ovde čitao razne stvari o biskupu Jegliču, on je trebao pročitati još neke stvari, a ne zadržati se samo na onim koje je pročitao. Mogao je n.pr. pročitati i onaj broj talijanskog „Corriera della Serra“ u kome on kaže da su se naši katolički sveštenici Krek, Korošec pa i biskup Jeglič postavili na čelo jednog dela naroda koji agituje i radi za narodno jedinstvo i narodnu slobodu. To je još ranije pod austrijskom vladom pisao ovaj list o g. Jegliču i kad g. Žerjav iznosi kako se g. Jeglič držao u svome radu, nije trebao preći i preko