Rad ustavnog odbora Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca : IV. Debata u pojedinostima o nacrtu Ustava i o amandmanima

50

XLVIII. sednica 14. maja 1921, godine

stranaka, koje sadašnju vladu drže, a da se dodje do Ustava prihvativog za sva tri naša plemena i za sva naša dosadašnja upravna područja, da dodjemo do Ustava koji bi bio u istinu plod sporazuma i umirenja za nas sviju? Ta korektura nazora i postupka vlade sastojala bi se u tom, da se stanovište nas hrvatskih poslanika oceni pravedno i da prema toj pravednoj oceni predloženi Odborov nacrt Ustava i prelazna naredjenja budu izmenjeni i popunjeni. A u čemu bi bila ta pravedna ocena našeg stanovišta? Ona bi gospodo, bila u tom, da se zahtjevi naši, bilo federalistički, bilo i samo autonomistički, već a priori ne smatraju kao nešto napereno i svesno ili nesvesno upravljeno protiv jedinstva naše države, a na njezino uništenje. To je ogromna pogreška ne samo' parlamentarne taktike, nego i pogreška političkoga naziranja, koje u svojim konzekvencijama može dovesti do nepreglednih a pogubnih posledica za narod i za državu. Nama se prigovara, da rušimo unitet naše države. Ja moram još jednom s ovog mesta najsvečanije protestvovati protiv toga. Mi smo u našem Ustavu uzakonili oblik države monarhistički, jer smatramo, da je taj oblik već stvorenom jedinstvu najpodesniji. Mi smo uzakonili dinastiju Karadjordjevića za to, jer je po narod najzaslužnija od svih drugih obitelji, na koje smo mogli pomišljati i jer je već dala dokaza dovoljno, da protiv volje naroda ne će vladati niti išta poduzimati. Mi smo uzakonili jedinstvo teritorija države, jednu vojsku, jediyi zapoved nad njom, jedno spoljašnje zastupanje, jedan novac, jedne finansije, jedan budžet, jedan parlamenat za sve državne poslove, pa kad je to sve od nas prihvaćeno i priznato, onda nam je, obzirom na naše postojeće osobine, na razliku u meri kulture na razliku čuvstva ekonomskih i drugih potreba i obzirom na dužnost da se narod zainteresuje na javnoj upravi sa uporabom svih svojih energija, bilo dozvoliti i pristati na naš zahtev, da se javna uprava širokih teritorija dade u ruke naroda, da narod odnosnih teritorija ima i vlast zakonodavstva i vlast izvršbe, u koliko nije dana Kralju, u svojim rukama za sve poslove osobene dotičnom delu države i da ti široki teritoriji budu, dok sam njihov narod ne bude odlučio, i u koliko ne bude odlučio inače, ‘ dosadanji upravni teritorij, ne isključujući pri tom stanovite sporazumne korekture, ako i u koliko bi se svestrano pokazale nužnima već sada. To je suština onoga, što vlada označuje kao tobož preširok naš federalizam, dapače joj je i forma autonomije, kako ju je uobličio jugoslovenski klub, nešto skroz neprihvatljivoga. A zašto, gospodo? Zato, jer vlada hoće potpunu centralizaciju svega javnoga života i države i pojedinih joj delova zato jer vlada stoji, bar do sada, na stanovištu, da sve štogod ide preko one, niti tog imena vredne samouprave, kakvu je ona nakanila uvesti, nosi u sebi klicu raskomadanja, uništenja države. Kažu zastupnici tih nazora, a to su pristaše vlade, da svaka autonomija nosi u sebi klicu rastvora države. To ne stoji. Nasuprot prema našim osobitim prilikama čak federalistička, ali svakako ili bar i samo autonomistička unutarnja uredba naše države, nju bi jačala, narod bi jedinstvo države laglje shvaćao, i nju samu ljubaznije susretao. Ali ako je svako iole jače sudjelovanje naroda pri upravi svojih javnih poslova na stanovitom prostoru i za stanoviti broj stanovnika, klica rastvora države, onda je, gospodo, silom okolnosti i ljudskog napretka, svaka pa i najmanja samouprava pogibelj za državu. Nu to je baš stanovište najžešćih centralista, negacija svakog napretka.

Proti takovom stanovištu govore odnošaji svih onih .najvećih i najmanjih država celoga sveta, koje su osnovane i koje se vladaju sistemom decentralizacije, zvala se i bila ona samo pokrajinska autonomija, bila federacija ili čak i konfederacija! Proti takovom stanovištu jesu danas najbolji umovi i najpatriotičniji elementi u onim državama, koje su prošlog i ovog veka bile vladane sistemom potpunog centralizma, te nastoje decentralizaciju započeti kao n. pr. Italija, ili pristupaju već njezinom provadjanju kao n.pr. Francuska. Naša je država, osobito sadašnja vlada kušala i kuša vladati posve centralistički. Prema tome hoće i takav Ustav. Poradja se usled tih pojava nezadovoljstvo, osobito medju Hrvatima i Slovencima, koji vide, kako na primer jedan Tirol do pred kratko vreme prototip zemlje despotije centralizma i političkog ropstva, danas ima kud i kamo veću samoupravu, nego li bi ju po nacrtu Ustava imali n.pr. Hrvati u svojoj vlastitoj državi, naročito pak oni Hrvatske i Slavonije, koji su i od najgorih gazitelja slobode drugih naroda, naime, od Madžara imali zakonom priznat osebni politički teritorij Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kao posebni politički narod..Gospodo, mi našim narctom Ustava toga danas ne pitamo. Mi smo naš državni teritorij i našu političku narodnost imeli u novu zajedničku narodnu državu. Ali za sve što nužno ne spada na državu, hoćemo široku samoupravu, hoćemo vlast naroda nad samim sobom i vršenje uprave kroz njega samoga. 1 dok to pitamo za Hrvate, ne može nego koristiti i Slovencima i Srbima za sve one teritorije, gde su naseljeni sami, ili pomešani s drugima, jer i najšira samouprava stanovitog teritorija ne može, nego koristiti narodu istog teritorija, bez razlike imena i plemena. Tim nazorima želimo, da se približi vlada i stranke, koje nju drže. Čim to bude, a još nije kasno, nitko sretniji od mojih sumišljenika i od mene, da sudelujemo u ovom velikom, delu. Izjave, naročito one od prošle srede g. Spalajkovića, ona od prekjučer g. Svetozara Pribićevića i ona od prekjučer najpače predsednika vlade, još su daleko od onoga, što mi smatramo nužnim u interesu svega naroda i cele države. Dok ne dobijemo vidljivog dokaza o tom, da se kurs vlade korigira u pravcu, koji sam ovde naveo, poslanici Narodnog Kluba ne mogu da tvorno sudeluju pri raspravama Ustavnog Odbora i moraju se proti svojoj najboljoj nakani ograničiti na ulogu posmatrača, gde god i kad god to budu smatrali potrebitim u tvrdom osvjedočenju, da će Hrvatska i Hrvati sretno prebroditi i ovu kušnju, i da će njihovi nazori prodreti budi kada. Na vladi je, a osobito na onim pojedincima u njoj koji hoće, da čim pre izniveliraju svu prošlost Hrvatske i Hrvata i uopće svega, što opstoji predratnoga izvan bivše Srbije, na njima je, da za doba uvide, kako to nije ona tobožnja stabilizacija, koju toliko žele, već je izvor nezadovoljstva i pogibelj, da se razdvaja i uništuje i ovo malo jedinstva i dobre volje, što amo tamo još postoji. Gospodo, mi poslanici Hrvati ne teramoj nikoga iz. vlade, ali vlada, osobito neki njezini članovi neka ne teraju nas iz države. Predsednik D-r Momčilo Ninčić: Ima reč g. Jovan Jovanovič. Jovan Jovanovič: Gospodo, zemljoradnička stranka još u svojiim pregovorima sa vladom izjavila je da se ne slaže sa izvesnim odredbama u predloženom nacrtu Ustava. Ipak smatrajući da naša zemlja i zbog spoljašnjih i zbog unutrašnjih prilika treba što pre da