Ritam

ponajviše odgovara staroj školi tj. “Ilingu, naći će se iza rešetaka, što bi, u neku ruku, mogla biti simbolična naznaka daljnje dominacije Paj'ton struje. Ipak, čini se da je prevladao nešto demokratičniji duh u ime koga je svako dobio svojih "nekoliko trenutaka". Kevin Klajn će svojim napadno ekstavagantnim izgledom i ditanjem Nidea više no übedljivo reprezentovati Pajtonovski "IV serijalni" svetonazor, dok su dvojica pravih Pajtonovaca Džon Kliz i Majkl Pelin), pomalo iznenađujude, džentlmenski držali stranu starijim kolegama iz lling škole. Jedina osoba koja je donekle ostala distancirana u odnosu na ovu patriotsku uravnilovku je Amerkanka Džejmi Li Kertis, koja se uglavnom bavila rezrađivanjem svog "pin ap“ imidža formiranog još pre par godina u Lendisovom filmu "Kolo sreće". Da bi se stvar definitivno uravnotežila upotrebljeno je i nešto od TV estetikom uslovljene "skeč - rascepkanosti" u naraciji, svojstvene Pajtonovcima. Sve u svemu, ovakva "uporedna estetika" u konačnom zbiru rezultira vrlo čudnim dometima - sa jedne strane, ovo je daleko najbolji film koji je iko od Pajton manijaka ikada snimio (uporedite ga samo sa idiotskim delima kakva su "Smisao života" ill "Brazil"), a sa druge bi bilo zaista isforsirano tražiti "Vandi" mesto u filmoteci “lling" klasika ("Gangsterska petorka ", "Nežna srca i krunice", “Banda sa Levender hila"). Ipak, sve ovo je, pre svega, otvorena rasprava za "čistunce". Obična 111, kako bi se možda bolje reklo, "neopterećena "publika I onako retko kada haje za bilo kakvim istorijsko - estetskim komparacijama, Goran Terzid

BOJE NASILJA

(COLORS) Dennis HOPPER, 1988. Robert DUVALL, Sean PENN, Mana Conchita ALONSO, Randy BROOKS distribuoija: KINEMATOGRAFI trajanje: 121 min.

Večiti oponent holivudskom establišmentu (?) - Denis Hoper-je jod jednom dokazao da

svoji permanentnu želju za distanciranjem od te “matice" mnogo bolje I suvislije manifestuje glumadkim epizodama u filmovima drugih reditelja ("Na obali reke", “Piavi somot") no sopstvenim rediteljskim projektima. Da ironija bude veda, reditelj za čiji je dosadašnji skromni opus ("Goli u sedlu" "Poslednji film" i "Out of the blue") klasidna naracija misaona imenica, ovoga puta je očajnički pokušao da napravi film upravo po tom modelu. Tedko je precizno utvrditi suštinske razloge kraha takvih intencija, mada bi se sve, verovatno, moglo svesti na dva kljudna momenta - Hoperovo podsvesno odbijanje da pridi pristupi na "konvencienalan" nadin, odnosno njegovo elementarno nepoznavanje takvih propozicija. A modda bi se ova dva, pomenuta, razloga mogla tretirati pod istim navodnikom. Bilo kako bilo, tek, Hoper je uspeo da prokocka ditav niz atraktivnih pretpostavki,, po kojima su "Boje nasilja" u rukama veštijeg reditelja mogle itekako lidlti na nešto. No, za njega je npr. arhetip "prijateljstva dvojice policajaca" ogranidavajudi faktor, a ne inspiracija. Fiazlog je vrlo jednostavan. Hopera ne interesuju mitologija I melodrama u kon-

tekstu surovih urbanih okolnosti, ved pre svega reporterski dokumentarizam, Taj i takav dokumentarlzam može biti tek povremeno stilsko rešenje za pojedine scene u filmu, all se nikako ne može tretirati kao glavno izvorište dramaturške osnove filma. U protivnom se, kakav je ovde sludaj, sve svodi na zamornu dvodasovnu mehaniku policijskih intervencija, dije se presecanje sa nekakvim, nazovi introspektivnim, momentima dini krajnje šematizovanim - prevashodno zbog dinjenice da se prida sukcesivno raspada na hiljade komadida. Bande funkcionidu na principu diste egzotike, što de redi bez ikakvih naznaka identiteta, što samo doprinosi opštoj bezlidnosti pride, U takvim okolnostima, dvojica glavnih aktera za koje se ni u kom sludaju ne bi moglo redi da im nedostaje izvesne glumadke karizmatidnosti (Robert Dival, Son Pen) deluju krajnje dezorijentisano. I tako redom... Šta još redi? Ništa, osim da tekst trominutne pesme Los Lobosa koja pokriva špicu Hoperovog filma deluje narativno znatno konzistentnije i kompleksnije od ditavog scenarija po kome su "Boje nasilja" radene.

Goran Terzid

ANĐELI IZ POPRAVNOG DOMA

(Band of the Hand) Paul Michael GLASER, 1986. Stepen LANG, Michael CARMINE, Lauren HOLLY, James REMAR Distribucija: KINEMATOGRAFI trajanje: 110 min Kada bi "Andeli iz popravnog doma" zasluživali ozbiljno razmatranje, moglo bi se razmišljati o njihovoj vezi sa filmom "Dvanaest žigosanih" iz 1967. Roberta Oldrida. Umesto Oldridevih dvanaest iskompromitovanih i od vojnog suda osuđenih ratnika u II svetskom ratu, ovde postoji grupa reducirana na petoricu maloletnih deiikvenata iz popravnog doma. Rat je zamenjen egzistencijalnom borbom obesmišljene mlade generaoije savremene Amerike. Kompetentna osoba koja de khminalce pretvoriti u heroje ovde nije hrabri I iz vide svesti nedisciplinovani major, nego Indijanac (I), vijetnamski veteran (Stiven Lang), a suluda ideja koju sprovodi nije naredba pretpostavijenih, nego njegova lidna. Jedina podudarnost oslala je u raznorasnosti i raznorodnosti zlodina koje su pripadnici grupe podinili. Kako nigde nema ni pomena misiji koja je glavna karakteristika Oldridevog filma, svako dalje bavljenje arhetipom poslaje nepotrebno. U prvom delu momci se bez konkretnog razloga obudavaju za opstanak u surovim uslovima modvara Florida. Drug! deo prikazuje borbu, sada popravljenih mladida protiv preprodavaca droge i makroa u Majamiju i povezan je sa prvim tako dto se oba nalaze u istom filmu. Tako "vedto" povezivanje i isprazno serijalno pakovanje preneseni su iz "Poroka Majamija" kojima je bivši glumac Glazer, režirajudi nekoliko epizoda, zapodeo svoju rediteljsku karijeru. Kad junaci vide nemaju razloga da ostanu zajedno, okuplja ih ljubav prema tutoru koji prerasta u gurua, udi ih rukovanju oružjem I gine. Motivacija za zavrdnu akciju obraduna sa vodom kriminalaca (Džems Remer, i ovog pula odlidan i neiskoridden) i unidtavanje

57