Ritam

DRAGA, SMANJIO SAM DECU

(HONEY I SHRUNK THE KIDS) Joe JOHNSTON, 1989. Rick MORANIS, Matt FREWER, Maricia STRASSMAN, Kristine SUTHERLAND distribuera: JADRAN FILM trajanje: 86 min.

Po prici Stjuarta Gordona, Brajena Juzne (takode koproducent) i Eda Nahe, poslednji je sa Tomom Šul-

manom napisao scenario u kom ništa nije dobro osim početne ideje da se SF efekat smanjivanja upotre-

bi u običnom životu i da se time sagleda njegova neobičnost. Reditelj Džo Džonston, sasvim u duhu scenarija, napravio je puno manje duhovit film od npr. Danteovog „Mikrokosmosa”, koji je i sam već bio mnogo lošiji od Flajšerovog „Fantastičnog putovanja” koje je trebalo, ali nije, da posluži za uzor Danteu i Džonstonu. Posle pređugačke pa prema tome dosadnjikave eksplozije, uz parodiranje Njutnove jabuke kojom autori tvrde da je za naučna dostignuća potrebno i nešto iz banalnog života (u ovom slučaju loptica za bejzbol), četvoro dece (2+2) iz komšiluka biva smanjeno na veličinu od oko pola santimetra. Na taj naćin baštica porodične kuće i svi njeni idilični momenti, postaje džungla puna opanosti, Jedna od večih je (pušenje ili zdravlje?) opušak cigarete koju nestašno negativni otac dva smanjena dečaka baci u dvorište mrskog mu suseda naučnika, čija je sprava smanjila, i naučnikovu i pušačevu decu. Ideološke rečenice koje tu i tamo izgovaraju smenjena deçà i koje se odnose na veličanje tzv. malog čoveka, uvod su za bljutavu poruku na kraju koju će izgovoriti naučnikova žena, objašnjavajući debilnoj publici šta je u životu važno, a šta ne. Oba roditeIjska para nepravilno su i nedovoljno stilizovana da bi iko mogao da njihovu krajnje simbolićnu zabrinutost za decu shvati kao normalnu. Komika nije smešna uprkos naučniku (najnespretniji isterivač duhova Rik Moranis) i zanemarenom starmalom klincu iz Rajnerovog „Ostani uz mene”, Tomasu

Braunu. Melodramatski zaplet je prijično nezapleten, što ga čini gotovo neprimetnim, budući da je kao i veéina linija radnje oslobodèn svakog suspensa. Uostalom, u sitnicama Ui na globalnom nivou, suspens nije nešto za šta dotična autorska ekipa misli da je važno. Na kraju filma draraaturški saldo izgleda ovako: dečak i devojčica iz кошšiluka se srauvaju što je iznenađujuće kdliko i činjenica da njihova mlađa brada postaju drugovi; naućnik i njegova žena se pomire, premda se nešto specijalno nisu ni posvađali; a kao kruna svega postavljeni su dobrosusedski odnosi, tj. naša će se familija od sada družiti sa komšijskom, bez obzira što ničeg zajednićkog sa njom nema (?)! Film je rađen dve godine, ali to nije previše pomoglo reditelju i ekipi za specijalne efekte da korektno izvedu propordje stvari u ođnosu na promenjenu veličinu aktera. Uprkos ogrorrmim rir-pozadinama, bazenu pd 60 000 litara veštačkog mleka, ogromnom keksu, džinovskoj pčeli, malecnoj velikoj škorpiji i mravuu koji je građen pet meseci, ovaj skupi film neodoljivo podseća na trapavu B-produkciju. Ipak, i takav, film je zaradio solidnu količinu novca i u Amend i u Evropi, pa kompanija Volta Diznija priprema nastavak koji će se zvati ili „Draga, poslao sam decu na Mesec” ili „Draga, učinio sam da deçà postanu nevidljiva”. U svakom slučaju, draga, kom se može - tom se može. * *

Vladislava Vizi

POLICAJAC POD KONTROLOM

(INTERNAL AFFAIRS) Mike FIGGIS, 1990. Richard GERE, Andy GARCIA distribucija: INEKS FILM trajanje: 104 mm.

Društvo britanskih rediteljskih „ekscentrika” (nikakve pozitivne konotacije kad je reč pod navodnicima u pitanju, molim) konstituisano na formalno sličnim i suštinski poprilično različitim principima (Rasel, Roeg, Parker) sasvim sigurno polagano stiče još jednog punopravnog člana. Doduše, pitanje precizne distinkcije, tj. procene pojedinačnih autorskih opusa je prilično osetljivo, te stoga uvodnu napomenu treba shvatiti tek kao operaüvnu generaliju pomoću koje se može lakže definisati polazište u promatranju drugog igranog filma Majka Figisa. Elem, traganje za najmanjim zajedničkim imeniteljem na planu estetske strategije gorespomenute grupacije reditefia vodi nas ka konstataciji da se radi o šlzofrenicima, bar kad je odnos prema žanrovsko-narativnim konvencijama u pitanju, tj. hlstericima, što se upolrebe odredenih vizuelnih elemenata tiîe. Razmišljanja tipa „po svaku cenu više od žanra” obično skončavaju zaključkom da smo dobili „mnogo manje od dobrog filma”, a

Figis je, radeći na svom debitantskom delu „Bumi ponedeljak” Stormy monday”), bio već opasno nagnut nad takvom provalijom. Razlog je bio sasvim jednostavan ispeglanu, all ipak vizuelno sugestivnu „film noir” rekonstrukciju Njukastla šezdesetih, naš reditelj je „obogatio” starim evropskim lamentacijama na temu američkog imperijalizma. Pošto je, u potrazi za narednim projektom, Figls „preplivao” Atlantik polazna koncepcija mu se unekoliko izmenila - potencijalno dobru policijsku priču nije ideološki „nadgradivao”, već se opredelio za njeno narativno razgradivanje, inspirisano erotskim opsesijama likova. Već i sam (originalni) naslov ukazuje na transparantnost pjegovog rediteljskog koncepta, tendenciozno spajajući JAVNO (Internal affairs je zapravo naziv odelenja za borbu protiv svih etičkih anomalÿa u policiji) i PRIVATNO (emotivne paranoje) aktera priče. Namerno upotrebljavam reč akter, jerovdeje Junaka” jednostavno nema prosto-

ra; autora prevashodno interesuje moralna konfuzija iliti ambivalentnost likova. Naravno, ne treba zaboraviti ni fascinaciju „post psihodelično - oniričkim” prizorima, zaštitnim znakom već spomenute rediteljske „škole”. Figisova subvepzivnost počinje i zavišava prividno interesantnim, a zapravo prilično mediokritetskim izborom i tretmanom glumaca. Demonska Ggura Ričarda Gira je po „ready-made” principu preuzeta iz Šrederovog žigola” - sa izmenjenim predznakom, naravno, dok je Endi Garsija, jedan od najekspresivnijih epizodista savremenog filma, sadistički lišen aure sigumosti, sve zarad probijanja žanrovskih konvencija (?!)

Posledice ovakvih nastojanja su sasvim evidentne - najekstremniji događaji koji se odvijaju među učesnicima priče (übistva, prevare) postaju tek beživotni i mehanički postavljeni fragmenti u jalovom rediteljskom estetiziranju. Smatrao Figis ili ne da se na originalan način bavi esencijalnim stvarima, krajnje mu je vreme da se ozbiljno zamisli nad rečenicom koju je Mišel Mûrie davno uputio delu Sergeja Mihailoviča Ejzenštajna - „Postoje umetnid koji, ne umejući da nacrtaju čoveka, crtaju kostur u uverenju da se bave metafizikom.” (blaga parafraza). *

Goran Terzić

84