Ritam

RODEN 4. JULA

(BORN ON THE FOURTH OF JULLY) Oliver STONE, 1989. Tom CRUISE, Willem DAFOE, Tom BERENGER, Kyra SEDGWICK distribucija; INEKS FILM trajanje: 140 min.

Relativni neuspeh filma „Roden 4-og jula” („Bom on the 4th of July”) Olivera Stones na godišnjoj dođeli nagrada Američke akademije za film („samo” Oskar za najbo!ju režiju) biće jedan u nizu dokaza za tezu (pomalo neverovatnu) da se radi o izuzetno interesantnom i na momente veoma kvalitetnom ostvarenju. Zašto krajnja skepsa i ograde kada govorimo o scenarist! „Konana” i „Godine zmaja” i scenarist! i reditelju filma „Salvador”? Zato što isto ime stoji u potpisu nedela kao što su „Vod smrti” : „Talk Radio”. Nosilac titule vestalke vijetnamske istine, Stone, pokušaoje poslednjim filmom definitivnu tronizaciju u sami vrh industrije, jer bi mu još jedan totalni uspeh poput „Voda smrti” to i garantovao, ali... Razlozi zanepotpunu penetraciju u elitu liberalnog Hollywooda leže ponajpre u probleraatičnoj (kontraverznoj) Oliverovoj ličnosti. Vijetnamski junoša-dobrovoljac „osvešćen” tripom šezdesetih i „očišćen” Learyjem i Hoffmannom (droge + Politika), nakon budenja (detoksinacije) u sedamdesetim postao je idealan materijal za pokajnika osamdesetih. Ali te slatke šezdesete, izgleda, ostale su stalni i krajnji kamen spoticanja za karijeru jed-

nog od novih-zdravih kraljeva Hollywooda, još u „Konanu” poklonici Thulse Doma neodoljivo pođsećaju na hipi-komunu, u „Vodu smrti” scene odmora ratnika začinjene su Hendrixom i konzumiranjem narkotina, a u „Talk Radio-u” jedine scene van radio-studija su praktično scene flash-backa u sretna vremena pantalona zvoncara i cvetno dizajniranih košulja Ma koliko se puta javno pokajao u interviewima za grehe mladosti Stone izgleda ne može da prežali ta sretna vremena. U „Rodenom 4-og jula” dobijamo predistorijat price junaka „Voda smrti” kao i njen epilog. I dok se Michael J. Fox u „Prokletnicima rata” probudio, Stone i njegovi istomišljenici još uvek sanjaju. Ali sam početak filma, idilični dani mladosti prosečnog američkog patriota u prosečnom malom američkom mestu u rock’n’roll pedesetim i eri JFK-a u ranim šezdesetim, maestralno je izveden ijedino da bi mogao da se meri sa sličnom ekspozicijom „Lovca na jelene”. Tu remek-delo prestaje i počinje kiasična, od ranije poznata vijetnamska brljotina. Sledeći uzlet doživljavamo u izvanrednim bolničkim scenama (ćistilišta vijetnamskih veterana) i Meksičkom tripu (lažni

raj) da bi se film nespretno .prizemljio scenama pokajanja i osvešćenja („Jagode i krv” osamdesetih fuj) gde šnjur nosi scena „obračuna” majke i Edipalnog sina, gde se reč penis pominje više nego u sabranim Froydovim delima ili filmu Gerarda Damiana. U velike domete filma spadaju povampirenje dva narednika iz „Voda smrti” u gotovo identičnim ulogama: Berenger kao marinac koji геgrutuje naivne srednjoškolce i Daffoe kao hristoliko-satanoliki veteran u Mexicu Castanedinih boja, celokupna rekonstrukcija šezdesetih i sjajna igra Tom Cruisea koji mora da shvati da bi dobio Oscara nije dovoljno samo da se unakaradi, psuje majku i pije, ide u invalidskim koliciraa i glumi samo pokretima očiju i paralizovanim telom, nego mora još da bude autista kao Hoffmann ili da pokreće samo levo stopalo kao Day-Lewis.

Sledeći projekat Stonea je biografska priča o Jim Morrisonu, zasad nazvana „Doors”, što je logična posledica revivala ove vrste muzike ali i konstanta stalnih autorovih interesovanja. Moj intimni utisakje da on neprestano pokušava da ispriča svoju (zanimljivu) autobiografsku priču ali kao da za to nema još dovoljno hrabrosti, pa to kamuffira kroz price dmgih kao što su to ona Bogosiana u „Talk Radio-u” ili Ron Kovića u posleđnjem filmu. Konaćno dajući ocenu nalazim se u velikoj dilemi, i postupiču kao što se nadam da postupaju (za sopstveno dobro) pred vratima raja sa onma koji su učinili nekoliko sjajnih delà ali i poneku glupost. Ovim tekstom mnogo toga opraštam Oliveru Stoneu i šaljem ga u raj: tri zvezdice! * + *

Dinko Tucaković

BAGDAD KAFE

(OUT OF ROSENHEIM) Percy ADLON, 1988. Marianne SAGEBRECHT, CCH POUNDER, Jack PALANCE, Christine KAUFMANN distribucija; CENTAR FILM trajanje; 108 min.

„Bagdad kafe” sasvim neočekivano postao je perjanica evropske filmske poaude tokom sezone jesen-zima ’BB/’B9. I dok su se drugi bavili podizanjem bedema protiv atlantske plime i smišljali načine kako da udare ćifte haračima blagajni, Persi Adlon i njegqva ekipa porazila je favorite, čak na njihovom terenu, postigavši zavidan komercijalni uspeh i osvojivši naklonost publike sa obe strane okeana. Naravno, stvar se ne sme posmatrati samo iz populističkog ugla (taman posla!) no kada i posle detaljnih analiza ovaj film izađe sa više pozitivnih no negativnih stavki onda postaje jasno da se ne radi o šali, iako „Bagdad kafe” ima formu prostoproširene anegdote, Persi Adlon nagazio je zlatnu žicu još 1985, godine filmom „Sugarba-

by”, ekscentrično-opskurnom komedijom o roraansi metro-mašinovođe i debele prodavačice (pogadate Marijane Zegebreht) duboko u nemačkom provincijalnom okolišu, prikupivši- dovoljno simpatija da übedi konzervativne američke TV producente da ga prerade kao „Babycakes”, Potaknut ovim uspehom, Adlon očigledno nije razmišljao samo o tome kako da ga ponovi, tj. unovči, već se prihvatio novog izazova sa još većom odgovomošću. Rezultat tog napora, pominjani „Bagdad kafe”, naizgled nema nikakvih argumenata koji bi opravdali stečene kredite. A radi se o sasvim jednostaynom zahvatu, u popkulturološkoj terminology! najčešće obeležen engleskim izrazom „crossover”, koji spaja elemente različitog porekla i na taj način nadgraduje formu. U ovom slučaju

se zbiraju, i formalno i suštinskj, nespojive kategorije: evropska i američka filmska tradicija, komercijalne i andergraund ambicije, holivudske zvezde i amateri-talenti, rafinirani urbani gegovi sa lako-zabavnim štosovima... Zlonamemi posmatrači će ovo olako krstiti gomilom iskalkulisanih kompromisa i potegnuti neizbežnu sličnost bolje rečeno travestiju sa Vendersovim filmom „Pariz, Teksas”, Persi Adlon je pokazao neophodnu dozu lucidnosti te svoje aspiracije nije krio - vidi naslov! - i otvoreno se opredelio za satirični pristup gotovo identičnoj ikonografiji i obaveznoj mitologiji gubitnika koji su obeležili delo njegovog slavnijeg zemljaka. No, sa druge strane, Adlon se pobrinuo i za dozu artizma, tako neophodnu za evropski pedigre filma, napadno se poigravajuéi sa naracijom i suprotstavljenim kulturološkim konotacijama. Naglaâenom ironijom ali i otvorenim simpatijama, Adlon formira noseéu grupu likova kao izrazite ekscentrike i, sa doslednom efikasnošću,

uvodi ih u niz narativno labavo vezanih epizoda, tek tu i tamo ispravljajući krivudavi tok svoje price, što daje fflmu karakteristični pečat. I ako ovom filmu treba uputiti neke ozbiljnije zamerke onda se one pre svega odnose na vizueini, preambiciono raspojasani, izgled koji ovako koncipiranom filmu čini lošu uslugu, bivajući najčešće izlišan - ekscentHčna forma ekscentričnog sadržaja (!?!) - i najodgovorniji za narušavanje kompaktnosti Adlonove zamisli, za šta je ponajviše on sam kriv. Znam, bilo bi previše kad bih očekivao da će „art” puritanci prepustiti sudbinu evropskog filma ovakvim, u najmanju ruku nedoličnim, delima ako ni zbog čega drugog a ono zbog subverzivne nepretencioznosti i lakoće njihove „metafizike”. Možda ipak treba poslužati onu mudrost koja kaže „Ako ih ne možeš pobediti, pridruži im se”. A onda teraj po svome. * * *

Dejan Kovačević

85