Ritam

DAVID BOWIE, MÜNCHEN 10.4. OLIMPIAHALLE

„Velike stvari zahtjevaju da se o njima šuti ill govori veličanstveno. Veličanstveno, to znači s nevinošću - cinično.” F.N. David Bowle je devedesete započeo na sasvim jedinstven i prilično neočekivan način. Sound and Vision tumeja je potpuno novi potez (ma koliko to paradoksalno zvučalo), u njegovoj karijeri. Nova turnejaje zamišljena kao „greatest hits", koncerti čiji bi repertoar birali sami posjetioci, Naime, u svakoj zemlji posebno, mogio se telefonirati i dati pet vlastitih prijedloga pjesama koje bi željeli čuti. Poznavajuči Bowiea ipak đolazimo do zaključka da je ovakav redosljed zbivanja ustvari bio sasvim logičan. Za razliku od ranije, izgleda da osamdesete nisu donjele ništa dovoljno zanimljivo što bi on mogao iskoristiti (prije koncerta i u pauzama bili su pušteni T. Rex. Muddy Waters i Sex Pistols). Fred sam početak koncerta, dvoranu su ispunili zvuci Walter Carlosovc obrade Beethovenove 9. simfonije (Clockwork Orange). Time su u sedamdesetima redovito započinjali koncerti Ziggy Stardusta. Scena, odnosno pozomica, bila je svedena na krajnje jednostavna rješenja, a klasičnu rock and roll posravu su osira Bowiea sačinjavali Adrian Belew, Erdal Kizilcay i još dvojica (bubnjar i klavijaturista) iz Belewovog banda. Erdal Kizilcay je 1987. svirao na ploči Never let me down, dok se Adriana Belewa sjeéamo sa tumeje iz 1978. i albuma Lodger, a svirao je takoder i za Zappom, Talking Heads i Robert Frippom. Takva postava je povukla za sobom žešći zvuk i promjenjenu strukturu pjesama. Osim niza hitova skupljenih i na nedavno objavljenoj kompilaciji CHANGESBOWIE, Bowie je u Münchenu priredio i nekoliko iznenađenja. Sa ploče LOWje npr., osim gitarističke verzije Sound and Vision svirao i Be my wife, Ugodno iznenadenje je bilo i uvrštavanje u repertoar pjesme Stay, u kojoj se Belew ističe kao profinjeni, a ujedno i žestoki virtuoz. U drugom dijelu koncerta nakon serije dobro poznatih hitova, sviraju Queen Bitch, koju Bowie nije izvodio još 0d.1972. Tu je još i SUFFRAGETTE CITY, eksplozivna, stroboskopska kulminacija koncerta. Prva pjesma na bis donosi nam i novog Bowiea, Pretty Pink Rose je najavljena kao stvar koju su zajedno napisali on i Adrian Belew u zadnjih nekoliko tjeđana. U tim trenucima sjećanja i isčekivanja se mješaju u mučnu neizyjesnosL Da li je David Bowie spreman da početkom devedesetih otkrije ponovo svoje novo lice? No, napetost je nestala veé sa prvim taktovima. Možda je za konačan sudjoš ipak malo prerano, no bilo kako bil. Pretty Pink Rose je klasična rock and roll stvar koja nije daleko od onoga što su prose godine radili Tin Machine. Cijeli koncert je tehnički i vizuelno djelovao gotovo savršeno. Veliko prozimo platno ispred same pozomice na kojoj su bile projicirane slike, filmovi, isječci koji su bili snimljeni posebno za tu priliku, pridonjeloje dinamičnosti cijelog događaja. lako je priredio takav spektakl, Bowie kao da se ograđuje od njega i sa distance promatra što se zbiva. Dok je na npr., Serious Moonlight i drugim tumejama davao sve od sebe, slijepo ulijetao u širine muzičkih iskaza, mislio samo na jedno i težio da ga publika razumije, ovoga puta njegova ironična figura sa smješkom prati svaku kretnju publike istodobno predavajući se zvuku, koijenima (osnovama) rock and rolla koji ovdje zvuči sasvim novo, inspiritajuće i bolje nego ikada. Čovjek koji upomo nastoji pobjeći od prošlosti, svira pred publikom razbijajući u nevidljive komadiće sumnje modemog vremena. Sjetimo se kadaje pomislio da je sa YOUng Americans Station to Station odraakao daleko od Ziggyja. Tada se pojavio Brian Eno. No, to je bilo onda, ali sada, sadaje David Bowie konačno uspio. Napravio je rez. Kako mu je to uspjelo? Kao jedino prihvatljivo rješenje nameće se tumeja Soud and Vision. On je svoj cjelokupan opus zaokružio jednom turnejom i četvoricom muzičara. Malim posvetama svojim ranijim scenskim Iješenjima Bowie stavlja točku na i, te dokazuje (možda i sam sebi) da je uspio. U Ashes to Ashes on izvodi djelove pantomiijie koje je u cjelosti prikazao 1973. u The Width of a Circle. Isprepletenost i višeslojevitost ovog nastupa u potpunosli prikazuju

njegovu veličinu. David Bowie je na ovora koncertu puno svirao gitaru vjerovatno posljedica Tin Machine, a.u TVC 15 je ponovo zasvirao saksofon, instrument koji igra vjerovatno ključnu ulogu u njegovoj karijeri (sjetite se Jack Kerouaca). Ove godine je izdan remix pjesme Fame koji je, mora se priznati - Užasan, Ipak, ni raznorazni hip-hop-funky-beat efekti nisu mogli do kraja uništiti savršenstvo koje su uz Bowiea potpisali još John Lennon i Carlos Alomar (Tog Artur Bakera bi trebalo izolirati). Koncertnu izvedbu je na platnu popratila snimka Bowieve pantomime na temu slave, pojam koji je u njegovom stvaralaštvu oduvijek bio izuzetno značajan. „Bully for you, Chilly for me Got to get a raincheck on pain.” Koncepcija nastupa, ejelokupna postava pozomice kao i kretanje po sceni nedvojbeno podsjeéa na turneju Thin White Duke, tako da se shodno tome najviše osjeća utjecaj albuma Station to Station, s kojeg su kao i sa Hunky Dory i Let’s Dance bile izvedene po tri stvari. Treba naglasiti i to da je ovo prvi puta da Bowie svira sa malim bandom (izuzev Tin Machine), od te turneje 1976. Svi u osamdesetima su uzimali od Bowiea, dok Sound and Vsion tumeja dokazuje da, uzimajuéi sam od sebe, on to ipak može najbolje izvesti. Konačno je svima jasno da je David Bowie veliki, pa makar i ne radio nešto novo, P.S. Sve ovo se pokazalo i suviše komplicirano za prosječnog njemačkog posjetioca koncerta.

Alen Grozaj

Tomislav Brlek

GREGOR SAMSA i TRANSMISIJA KSET, 27.3.

Цјеро je kada doživiš da se ljudi koje su mnogi otpisali vrate na see-

nu i to u velikom stilu. Gotovo u istoj postavi kao i prije 7-8 godina (umjesto naSeg suradnika Vese, sada novi pjevač Šime), ali bitno muzički izmjenjeni zagrebački Gregor Samsa su pred malobrojnom publikom (te ve£eri pljuštalo je nemilice iz onog istog neba) održali prvi pra-

vi povratnički koncert, pokazujući što bi rock’n’roll trebao biti. Jednostavne raelodije uz čvrst ritam, snažno, kratko i efektno s utjecajima od garage rocka do punk klasika i možda The Culta ili sličnih američkih bandova. Skoro, pa hitovski nabijen repertoar, jer odsvi-

rane melodye doista se lako pamte. Yeah, Gajnice-Spansko Rock City! Riječka Transmisjja svojom darkerskom mumble-jumble kretenarijom samo je rastjerala i ono malo hrabrih i ustrajnih.

Alekssndar Dragaš