RTV Teorija i praksa

za integracijom medija i njihovom planskom i sistematskom upotrebom. Multimedijski sistem ili multimedijski „paket” predstavlja praktičan odgovor na ovu naraslu potrebu za integracijom medija. Shvaćen kao opšti i elastični model, on načelno odgovara zahtevu za integracijom didaktičkih sredstava, u svim složenim, sinhronim, simultanim i sukcesivnim obrazovnim procesima savremenog ohrazovanja u celini. Čini se, međutim, da ovaj model ima i širu teorijsku vrednost: multimedijski sistem predstavlja u stvari jedno načelo, jedan princip edukacije prilagođene uslovima i potrebama datog cilja. On tako - kao model - ima svud upotrebijivu praktičnu vrednost i adekvatnost, јег broj pedagoških instrumenata i operacija u ovom sistemu je praktično i teorijski heskonačan po broju svojih mogučih kombinacija. Prva osobina, prva karakteristika ovog modela je, dakle, da je on povezan u jedan sistem, u kome se svaki pojedinačni član, odnosno medij, nalazi u koherentnoj funkciji sa drugima. Pri tome, multimedijski paketi mogu sadržavati samo dva medija: radio i publikacija, televizijski program i radna grupa u kojoj se on gleda i analizira, - pa sve do mnogo komplikovanijih sistema koji uključuju četiri, pet ili više medija. Sasvim je, naravno, jasno dahroj integrisanih medija ne proističe samo iz zakonitosti pedagoške svrhe projekta. Cesto je izbor i broj medija skopčan sa praktičnim okolnostima. Međutim, principijelno govoreči moglo bi se istači da se drugont osobinom multimedijskog sistema može smatrati pravilo da funkcija uključenih medija mora biti u njihovom kompenzativnom dejstu u cilju efikasnijeg delovanja, a nikako u njihovom ponavljanju i pokrivanju vlastitih prednosti. Otud je sasvim jasno da funkcija audio-medija, odnosno radija mora biti zasnovana upravo na specifičnim mogučnostima koje audio-medij pruža, dok se upotreba televizijskog, odnosno vizuelnog medija planira tamo gde ona umnogostručuje efekat edukacije, a nikako onde gde su mogučnosti vizuelizacije minimalne, ili čak nepogodne. Kao treću osobinu multimeđijskih sistema mislim da bi trebalo istaći i njihov inicijativni uticaj na sam proces učenja: svrha svakog multirnedijskog paketa je ne samo u tome da se određeno „gradivo”, određeni sadržaj efikasno prenese, več da se - kombinovanjem, neposrednim uključivanjem u edukativni proces - objekat nastave pretvori u aktivnog subjekta. Jednostavno rečeno, pasivnost klasičnih pedagoških instrumenata bila je oduvek njihova imanentna kočnica: pretvarajući hčnost u pasivnog slušaoca ili gledaoca, ovaj je po pravilu bio stavljen u poziciju primaoca utisaka.

38