RTV Teorija i praksa

obrazovanju i vaspitanju mladih i Ijudi uopšte, a u svom poslu se ne ponašati tako. Govori se često o „blokirajućoj funkciji” škole, udžbenika, nastavnika, u odnosu na razvoj stvaralačkih interesovanja i sposobnosti dece i miadih. Međutim, moramo reči da i več pomenuti „prošireni kapaciteti” škole, pa i Radio, mogu da deluju takođe, na ovaj ili onaj način „blokirajuče” u odnosu na razvoj slobodne svestrane stvaralačke ličnosti (i mladih i odraslih) - bilo da je u pitanju hermetičnost sadržaja i formi, pa se ne može uspostaviti ni „primarni” kontakt sa mogućom „publikom”, bilo da je u pitanju šund, poremečeni vrednosni sistem u produktu koji se nudi itd. itd. U odsustvu prisnog, pristupačnog, stvaralačkog pristupa deci i mladima treba se zapitati: ne sudelujemo li i mi nekim svojim „proizvodima”, u onome što se naziva „zavera” škole i porodice, (i udžbenika, dodali bismo) - protiv dece. I našu osnovnu školu - ne bi „položili” ni mnogi roditelji! Činjenica je da se na našim programima, a i šire, često govori i o marksizmu, o dijalektici, o samoupravljanju, metodom koja je potpuno suprotna njihovoj suštini, njihovom biću: skolastično, dogmatično, ne tragajuči zajedno sa slušaocem za zakonitostima, međuzavisnostima, ne budeći njegovu pažnju, ne uvlačeći njegovu misao u dijalektički proces prilaza pojavama, stvarima... To je sve, razume se, posledica „uspavanosti”, lenjosti, krutosti - ili nerazvijenosti sopstvene misli i duha. I to je, onda, samo verbalna podrška marksizmu, iracionalni odnos prema marksizmu, kako neko reče. To nije put da se mladi „inficiraju” njime (Davičo), da on biva „duhovna snaga koja stvarnost shvata i menja” (Dr Radoslav Ratković). Razume se da se smisao rečenog kao poželjna tendencija može odnositi i na sve druge sadržaje, bilo da ih pripremaju Ijudi iz redakcija, ili autori i stručnjaci raznih domena van Radija, ali koje mi treba da prezentiramo slušaocu. Zaista, i slušanje radio-emisije može biti doživljaj, aii samo slušanje pravih, za slušaoca relevantnih sadržaja, izloženih pristupačno, zanimljivo, koji ga uvlače u proces prezentiranih razmišljanja, čineći ga prisutnim u njima, računajuči na njegovu misao, njegov duh, nedoumicu, dilemu, pitanje. Samo to može biti prava „egzistencija” emisije, govorne poruke. Ne može se govoriti o - dobroj, naprednoj, naučnoj sadržini ali „samo” datoj u teškoj, hermetičnoj ili monotonoj, nezanimljivoj, tj. neosmišljenoj, nepodsticajnoj formi! Tu ne mislimo na neku „uglađenost”, „završenost”, zatvorenost forme... Naprotiv! Mislimo na demistifikaciju radio-obraćanja, na njegovu personalizaciju, obračanje čoveka čoveku: ne objektu

47