RTV Teorija i praksa

osporavanih, ali i narcisoidnih mišljenja o tome da li je radio umetnost i kada će televizija konačno postati umetnički medij. Italijanski estetičar Gilo Dorfles u ogledu Radio, televizija i opasnosti mehanizacije umetnosti (1956) navodi svoje sumnje u sledećim stavovima: ir Aii, ostavljajuči sada po strani veči ili manji izbor programa, koji bi se s vremenom također mogli i mnogo poboljšati, htio bih pokušati produbiti pitanje koji je to stvamo „pogubni” elemenat s estetske i etičke tačke gledišta. Vjerujem da se prava opasnost sastoji iz dva različita faktora; 1. nehotičnost estetskog užitka; 2. lainost umetničke reprodukcije tih mehanizama.” (Aspekti radija, Izbor i pređgovor dr Mira Đorđević, „Svjetlost”, Sarajevo, 1978). Za razliku od Dorflesa estetičar prethodne generacije Etjen Surio naziva radio „projekcijom za slepe” i ističe „ritam mentalnih siika”. Potkrepljujuči spontanost medija Gabrijel Žermine ogiašava radio kao „impresije koje liče na san”. Središnja estetska pitanja šta, kako, kad i koliko kao da nas ne ostavljaju ravnodušnim ni u umetnostima radija i televizije. Postavlja se i drugo pitanje: šta je predmet i zadatak, funkcija i cilj jedne estetike radija i televizije? Da li je moguće izvesti posebnu estetiku izvan estetike dramskih umetnosti? Ako su radio i televizija „najkraća razdaljina između gledalaca i događaja, postavlja se i treče pitanje odgonetanja prirode tog kontakta. Ne završavajuči pitanja već se nalazimo pred novim zagonetkama radio-televizijskog umetničkog dela. Da li če nam pomoći interdisciplinama metoda u postavkama ove specifične ili bolje reči posebne estetike „audiovizuelne književnosti” ili „vizuelnog romana” kako kaže istaknuti poljski reditelj Ježi Kavalerovič. U već napisanim teorijskim spisima ističe se misao o „istini kao najvišem kriteriju televizije”. Naravno isto se može reči i za medij radija. Radi li se ovde o dva zasebna medija? Nama je blisko mišljenje o neverovatnoj povezanosti ovih medija, kako u organizaciono-proizvodnom procesu stvaranja, tako i u duhovno-estetskom značenju. Uostalom, svuda u svetu radio i televizija su jedinstveni i u jednu celinu povezani mediji. Otuda se može izvesti ideja o jednoj estetici radija i lelevizije. Složeni estetski procesi pripremanja, realizovanja, prenošenja, delovanja i ostvarivanja estetskog dejstva, čini se da bi mogli biti predmet ovako postavljene estetike radijske i televizijske umetnosti.

117