RTV Teorija i praksa

Istraživanje estetskih procesa u dramaturgiji, režiji, glumi, gledalištu, ili u slučaju radija, auditoriju, svakako je jedna od osnovnih metoda kojima bi trebalo sistematski zasnivati jednu estetičku nauku o umetnosti radija i televizije. Ako več imamo nauku o Šekspiru - šekspiroiogiju, iii nauku o Ijudskom srcu kardiologiju, zar nije vreme da „umetnostima miliona” jposvetimo jednu ceiovitu, sistematsku, naučnu disciplinu radiologiju i televiziologiju. Treba uzeti kao tačnu misao Žana Vilara da „televizija može da bude sredstvo prosvečivanja i izvor prave nauke... Ako je teatar, kao što kažu, ogledalo društva, onda je televizija prikazivanje vlade, njene doktrine ili doktrina, kraće rečeno njenog poštenja.” Viiar zaključuje svoju misao da je „televizija - umetnost dana iii aktuelna umetnost”. Pisanje savremene istorije elektronskim kamerama, i još pre toga mikrofonima radija, kao da po sebi, imanentno, nosi, rekao bih, fantastičnu elektronsku estetiku. Moć ovih prenosnih medija ne iscrpljuje se dakako u elektronskoj, idejnoj ili ideološkoj osnovi, već se u svemu tome nahodi estetska suština stvaranja, prenošenja i primanja. Zar slušanje radija ili gledanje televizije nije i po sebi več jedan estetski fenomen. Dakle, medij radija i televizije ne možemo zanemariti ni kao važne činioce estetske recepcije. Ove najmlađe umetnosti, često u funkciji prenosnika drugih umetnosti, traže sopstveni put izražavanja i stvaranja, pa u tome treba tražiti duh njihove umetnosti, ali i predmet njihove estetike. Značajni filozof moderne umetnosti Teodor V. Adorno u svom Prilogu za televiziju ističe misao: „Društveni, tehnički i umjetnički aspekti televizije ne mogu biti posmatrani izolovano. Oni u velikoj meri zavise jedan od drugoga - tako umjetnička ostvarenost zavisi od sputavajućeg obzira prema masama publike, a jedino nemočna nevinost ima smjelosti da se ne osvme na nju; društveni efekat zavisi od tehničke strukture, a i od novosti pronalaska kao takvog (što je u Americi u početnoj fazi sigumo bilo odlučujuće), ali i od otvorenih i skrivenih poraka koje prenose televizijske produkcije. Ipak, sam medij spada u obuhvatnu shemu kulturne industrije, i prođužava, kao spoj filma i radija, njenu tendenciju da svijest publike opkoli i zatvori sa svih strana Putem televizije čovjek se približava cilju da sav čulni svijet još jednom posjeduje u odrazu koji dopire do svih čula, snu bez sna, a istovremeno se u duplikat svijeta neprimjetno može prokrijumčariti sve ono što se smatra probitačnim za realni

118