RTV Teorija i praksa

da se odbaci takvo mišljenje, a od njih je najznačajnije to što je i sama istorija te nove dramske forme, kratka. Dela koja označavaju početak tog iskustva, u Nemačkoj i u Francuskoj, datiraju tek od 1924. godine. Štaviše, kad ovo pišemo, u poređenju sa razvojem televizije koji je različit u svakoj zemlji, ali se neizbežno, iako nepredvidljivo, širi, radio i daije zadržava široko dejstvo. Opadanje broja radio-aparata se nadoknađuje značajnim uspehom koji ima prodaja tranzistora. Vrlo je simptomatično u tom pogledu da u SAD, gde je televizija izuzetno raširena, broj radio-prijemnika ovih poslednjih godina ne prestaje da se povećava. Cifre to sasvim dobro pokazuju. Godine 1956. u SAD je bilo u upotrebi 125 miliona radio-prijemnika, od čega 93 miliona radio-aparata, a 32 miliona tranzistora. U 1959. godini 139 railiona, od čega 99 miiiona radio-aparata i 40 miliona tranzistora. S druge strane, renomirani pisci slabo sarađuju u dramskim programima na radiju i televiziji, dobrih novih pisaca takođe nedostaje, kao i značajnijih dela, što sve treba valjano proceniti kroz kratko iskustvo ođ nekih trideset godina poslednjih. Ovo ne isključuje slučajeve kađa je Pol Klodel (Paul Claudel) poverio radiju izvođenje svog dela Knjiga o Kristofu Kolumbu, ili Dilen Tomas (Dylan Thomas) Under the Milkzvood, ili Maks Friš (Max Frisch) Herr Biedermann und die Brandstifter, dela koja su pisana prvobitno za radio, a zatim nastavila da žive u pozorištu. Savremeni pisci koji su predstavljali različite vrste naprednih umetničkih tendencija, kao Andre Obej, Mišel de Gelderod (Michel de Ghelderode), Diego Fabri, Djovani Batista Andjoleti (Giovanni Batista Angioletti), Luis Mek Nes (Louis Mac Neice), Henri Rid, Ežen Jone: 1 "' tEugčne Jonesco), su pisali originalna đramska deia za rađio. Imena kao Oskar Vesel, Ginter Eč (Etch) ili Heršelman (Hoerschelmann) u Nemačkoj, Teo Flešman (Fleischman) u Belgiji, Viljem Eget (William Aguet) u Švajcarskoj, Karlos Larond (Laronde) u Francuskoj - stekli su književnu slavu kao pisci radio-drama. Najzad, u SAD, Nemačkoj, Italiji, Svajcarskoj, Francuskoj, dramska dela pisana specijalno za radio objavljuju se u posebnim, specijalizovanim edicijama i časopisima. Na osnovu napred iznetih činjenica moguče je, čini se, napraviti kratak osvrt na sredstva i mogućnosti te „auđio-đramaturgije”. Prvo razdoblje 1924-1928. godine odgovaralo bi prvim autorima radiofonskih dela čija je pažnja usmerena, s jedne

122