RTV Teorija i praksa

strane, na realističku rekonstrukciju, a s druge strane, na prekomerno korišćenje zvučnih efekata putem zvučnih postupaka koje je omogučavao taj novi instrument Situacije na ginjol teme (guignolesques), gipka uklapanja radnje u prostor i vreme, karakterišu dela koja pripadaju prvom periodu, među kojima je jedan od najsjajnijih primera Maremoto Gabrijela Žerminea (Gabriel Germinet). Zatim, oko 1928. godine, kretanje kroz prostor i vreme ustupa mesto istraživanjima našeg unutrašnjeg sveta. Od 1930. do 1938. godine nekoliko pisaca, svesni tehničkog napretka koji je postignut u snimanju i slušanju glasa, raskida sa realizmom, To su, na primer, Pol Dearm (Paul Deharme) sa Ostrvom glasova 1930, Fernan Divoar (Fernand Divoire) sa Rađanjem pesme 1930, Teo Flešman sa Ponoćnim suncem 1932, Karlos Larond sa Dvanaestim otkucajem u ponoč 1932, Pjer Dekav (Pierre Descaves) sa Gradom glasova 1939. godine. Tehnička poboljšanja koja nastaju određenim delom prilikom snimanja, dalje se usavršavaju i skladno razvijaju kroz jedno celovito teorijsko i praktično istraživanje u Francuskoj: kurs pod rukovodstvom Žaka Kopoa u Bonu (Beaune), Grupa za dramska izučavanja na radiju koju je pokrenuo Žorž Žamati (George Jamati), Eksperimentalni studio Pjera Šefera (Pierre Schaeffer) iz 1933, Eksperimentalni klub i Centar za radio-televizijska izučavanja pod rukovodstvom Žana Tardijea (Jean Tardieu) od 1946-1960, Radio-laboratorija Albera Rijere (Albert Ričra) i Rožea Vejea (Roger Veillč) na Francuskoj radio-televiziji 1946. godine, ali i kroz sve bolje i bolje rezultate radio-režisera i tehničkih stručnjaka. Širenje radiofonskih auditorija koje smo istakli na samom početku ne sprečava da, kako kaže Žan Tardije, ~to mnoštvo bude sastavljeno od razasutih jedinica kakve su pojedinci”. Pošto su jednom otklonjeni rizici kod takvog načina prenosa dramskog dela (poteškoće da se privuče i održi pažnja slušaoca), dramska predstava je mogla da dobije, samom svojom unutrašnjom usredsređenošću, izvanrednu evokativnu snagu. Delo postoji samo zahvaljujući slušaočevoj mašti: to je razlog što elementi koji treba da sugerišu svet emitovanog dela, mogu da dobiju istinski iracionalne dimenzije, subjektivne, čak oniričke, putem svoje prirode i svoje strukture, svog toka i ritma. Reditelj se nalazi između različitih vrsta dela koja koristi čisto dramski repertoar radija i psiholoških uslova svojstvenih slušaocu, a njegov je cilj da sredstva i postupke svojstvene radiju stavi u službu pisanog dela.

123