RTV Teorija i praksa

Ta sredstva moraju da sugerišu svet u njegovoj sveukupnosti: doba, trajanje, mesta i promene mesta, predmeti, ličnosti i situacije - sve se to svodi na zvukove i na njihovu brzinu izgovaranja. Daleko od toga da u tom ograničenju vide neku frustraciju, pobornici te umetnosti tu zapravo nalaze, uz upotrebu sredstava kojima se prave ođređena üblažavanja, sam osnov svoje evokativne snage 1 svoje originalnosti. U realizaciji nekog dela, reditelj najpre vrši deljenje na delove, tj. „sečenje” deia, a posle toga, najčešće sam, pristupa raspodeli uloga. Sečenje mu omogućava da pismeno označi, u zavisnosti od tehničke opreme studija za snimanje, igru glumaca kao i korišćenje raznih zvučnih elemenata i muzike. Ma kako biia različita - u pogledu suprotnosti - najtipičnija radiodramska dela, kvaiiteti njihovih dijaioga su međutim, isti: preciznost, umerenost, konciznost, suzdržanost S druge strane, identitet lica i priroda mesta moraju biti jasno uspostavljeni u svesti slušaoca čiju pažnju treba da pođrži i sam ritam dsjaloga. Ova osnovna postavka objašnjava da glasovi glumaca sa svojim osobinama determinišu podelu uloga i da priiagođavanje glasova registru osećanja koja treba đa se izraze, njihova diferencijacija i njihova harmonija, čine najveće i bitne odrednice dramske igre. Pol Dearm koji se bavio neposrednom identifikacijom ličnosti preko njihovih giasova, odvažio se da uvede pojam „glasovnih maski” sa isto tako jednostavnim repertoarom kao što su uloge iz klasične ili italijanske komedije. I larl Dilen je još uočio da na mikrofonu ~ima senzualnih glasova, suvih glasova, glasova koji zvuče dobrotom, nežnošču ili sujetom...” i dodavao, na temu jedne ideje drage Žaku Kopou, da ~ima glasova koji ne vide, koji ne misle”. U stvari, ovim stavovima koji su nastali ili kroz razmišljanje ili kroz iskustvo, pretnuJiM su eksperimenti koje je u Francuskoj radila Radio-laboratorija Rijere i Vejea. Iza njih su došla metodska istraživanja Grupe za proučavanje giasa pođ rukovodstvom Etjen Fizelije (Etienne Fuzellier) u Studijskom centru Francuske Radio-televizije 1957. godine. Rijera i Veje, kao i Fizelije su zabeležili, nakon eksperimentalnih emisija, da su se za više od 80% slušalaca, nametale na konstantan način neke fizičke crte (rast, razvijenost, dob, boja kose) i neke moraine crte (brutalnost, superiornost, vulgarnost, itd.). Ovaj kratak istorijski pregled omogućava da se vidi kako su prve godine radio-dramskog stvaralaštva bile godine intenzivnog, haotičnog korišćenja svih mogućih zvučnih elemenata što je potpomogla i sama priroda tretiranih dela. Istraživanja su išla

124