RTV Teorija i praksa

na to da se svi prirodni zvukovi kopiraju sa bilo čime. Ti sintetički zvukovi su bili verodostojniji od autentičnih, snimani i tako ponovo koriščeni, ne bez proizvoljnosti (buka gomile, publike, kretanje voza itd.). Koncepcija i izvođenje buke postalo je određena funkcija, s tim Sto je izvođač tih zvučnih elemenata težio da postane prvi glumac tog pozorišta, a da se radiofonsko izvođenje svede na umetnost zvučnih elemenata. Prelazak na intimistička dela, razvoj srodnih umetnosti ka stilizaciji i apstrakciji okončali su ova preterivanja svojstvena mladosti svake discipline, i dijalog je uz umereno prezentiranje, dobio svu svoju vrednost To je istina, ali u to ne treha verovati Klod Avelin (Claude Aveline) u izvođenju Francuske Radio-televizije 1955. godine, u režiji Albera Rijere, ilustruje taj potpuni preokret Sa zvučnim elementima dolazimo sasvim prirodno do izučavanja efekata koji su prihvačeni u tekućim dramskim programima, kao i do postupaka putem kojih se ti efekti dobijaju. Ako radio može da koristi uobičajene efekte scenske i filmske muzike, onda on može takođe da upotrebi muziku i za izvođenje prekida, prelaza, vremenskih spajanja, kao i za pomeranja u prostoru. Štaviše, odstupanja od pravila tonalileta - dobijena snimanjem ili tehničkim trikovima na transmisionom kolu - mogu da proizvedu mnogobrojne efekte na slušaoca u pogledu ambijenta, stvarnosti samog mesta ili njegovoj irealnosti, dezorijentaciji u vremenu i prostoru, varijacijama u samoj „čvrstini” ličnosti. Kada se odabere muzika i precizira učešće zvučnih elemenata, izvrši izbor glumaca, onda režiser pristupa, zajedno sa tehničkim stručnjakom, „pravljenju strana”, tj. zvučnoj realizaciji dela koje če biti snimano ili emitovano direktno, Prva briga režisera se obično sastoji u tome da se sugeriše mesto gde se odigrava radnja. Specijalno uređeni studiji za dramsko snimanje imaju obično dve zone kontrastno akustične, s tim što jedna veoma odbija zvuk (podsećajuči na prostrane zvučne sale), dok druga vrlo upija zvuk (sugerišući zatvorene, intimne površine). Razna pomagala omogučavaju da se između tih graničnih pojaseva pronađu srednja rešenja: ekrani, pomični panoi, spajanje studija, itd., ili da se u sobi veštački stvori jeka uz pomoč aparata koji se može podešavati i koji se zove „eho-komora”. U već opremljenom kadru, a u zavisnosti da li se snima ili emituje, treba fiksirati mesta, smer i udaljenost glumaca u

125