RTV Teorija i praksa

Ovaj kratak pregled dinamizirajućih postupaka koji omogućavaju da se slušanje usmeri na neki način kroz prostor i vreme, vodi logično do toga da se podsetimo nekih stavova koji su nastali zahvaljujući izražajnoj snazi radiofonskog instrumenta i koji se odnose na radio-dramsku radnju. Neka dela čine slušaoca objektivnim svedokom, npr. Under the Milkzvood Dilena Tomasa, u režiji Daglasa Kleverdona, BBC, treči program, 1954. godine; slušalac može biti pozvan da proživljava radnju, da se poistoveti sa onim ko priča Istina je, ali ne treba u to verovati Klod Avelin, u režiji Albera Rijere, RTF, 1955. godine; slušalac može da proživljava neku unutrašnju psihološku radnju Oluja u glavi Pola Kastana, Rađanje pesme Fernana Divoara, u realizaciji Dramske laboratorije Umetnost i Akcija Slušalac može najzad da prisustvuje razvoju mišljenja kod jedne ili više ličnosti Zvezdana Nađa Andre Bretona (Andre Breton), Prema iskustvima Almiroa, kompleksnost tih sredstava i postupaka nalazi neku vrstu srećnog ishoda u magnetofonskom snimanju, s tim što se za najnaprednije umetničke pokušaje montaža tada pojavljuje kao bitna operacija u realizaciji. Ali ta tendencija koja okoštava i u neku ruku devitalizuje jedno delo, dovodi do suprotne reakcije, tj. do jedne slobodnije koncepcije izvođenja određenih dela koja ponekad ide čak do pokušaja da se u dramske programe uvede glumačka improvizacija na datu podlogu. Najzad je lako shvatiti da se upravo polazeći od gore pomenutih sredstava i postupaka realizuju, u odgovarajučoj meri, dramske emisije, bilo da se radi o snimanju komada koji su bili prvobitno napisani za scene ili o prenosima iz sala gde se predstave odigravaju. Naročit primer radio adaptacije je klasično Rasinovo (Racine) delo Berenisa koje je izveo Eksperimentalni studio sa režiserom Žoržom Godberom (Georges Godebert) na radiju 1950. i 1952. godine. Prvo izvođenje je bilo snimljeno u studiju, u korektnoj ali neutralnoj postavi: ta neutralnost „zvučnog mesta” je, međutim, sprečavala da se prilikom slušanja dobije jasna predstava o situaciji. Igra glumaca je ostavljala utisak monotonije. Te mane su oduzele tragediji veliki deo snage. Drugo izvođenje istog komada bio je prenos normalne pozorišne predstave. Dobra tehnička opremljenost nije ipak sprečila da odnosi između ličnosti budu često deformisani zbog zahteva koje postavlja „pozorišno kretanje”. Treče izvođenje je bio pokušaj originalne adaptacije tragedije

127