RTV Teorija i praksa

za radio pošto je realizator izvršio psihološko i zvučno sečenje svakog stiha. Shodno potrebama unutrašnje ili vanjske radnje, glumci su koristili različite mikrofone. Ovo poslednje iskustvo je predstavljalo za slušaoca nesumnjiv napredak u pogledu jasnog uočavanja kretanja lica u određenom okviru, a na psihološkom planu, u pogledu hijerarhije koju je situacija uspostavila između ličnosti. Slušalac je bio najzad u bliskoj i direktnoj vezi sa ličnostima. Delo je tako dobilo nepredviđen odjek. DRAMSKE EMISIJE NA TELEVIZIJI Uhvatiti i preneti događaj, proizvesti i preneti umetničko delo - to su dva krajnja cilja televizije. Za prvi se vežu reportaže o raznim događajima, vesti, dokumentarne emisije; zatim se preko emisija od obrazovnog i kulturnog značaja đolazi postepeno do drugog cilja, a to je proizvodnja đela specijalno koncipiranih za televiziju. lako su međusobno najudaljenija, ova dva cilja ipak nisu suprotna jedan drugom. Jer od raznih igranih emisija do „dramskih”, činjenica koja se emituje u samom trenutku kad se manifestuje na ekranu se pojavljuje kao predstava, ma kako bila slabo obrađena sa psihološkog i tehničkog aspekta. I obratno, realizator originalnog dela teško može da apstrahuje posebne efekte koji nastaju doživljavanjem radnje pred kamerom. Prenosom nekog događaja ili umetničkog dela televizija, nesvesno ili svesno, teži da sve transformiše u dramsku predstavu - zbivanja, glumce, situacije. Shodno tipu emisija razrešavaju se tehnička i umetnička pitanja režije, snimanja scena i zvuka, interpretacije, ritma i trajanja, ali se ona, u ništa manjoj meri, pojavljuju i produbljavaju kod snimanja dramskih emisija. Ispitivanje tog posebnog televizijskog žanra omogućava da se pronađe određen broj koncepcija i rešenja koje je inspirisala teievizijska praksa tokom svog kratkog, ali izvanrednog razvoja. Na početku ovog izlaganja je već rečeno da u svim zemljama čisto dramska produkcija ima značajan obim. Tome treba dodati neke istorijske detalje u cilju karakterisanja različitih tipova dela koja ulaze u celokupan repertoar. Sve do 1955. godine, najveći deo programa činile su adaptacije deia koja su doživljavala uspeh u tekućem pozorišnom repertoaru. Zbog delikatne i nikad zadovoljavajuće realizacije,

128