RTV Teorija i praksa

prenosi iz pozorišnih sala su brzo napušteni u korist emisija iz studija, Postavljaju se dela iz pozorišne literature koja pripadaju svim rodovima, svim epohama i svim stilovima; Radio-Kanada je na primer emitovala oko 1958. godine, između ostalog, dela Šekspira (Shakespeare), Molijera (Molifere), Čehova, Šoa (Shaw), Pirandela (Pirandello), Klodela, Grina (Green), Kamija (Camus). Ali da vidimo kakvo mesto ima televizijska dramska predstava u odnosu na pozorište, film ili radio. Prema radiju koji je oslobođen - neki se nisu libili da napišu: očišćen - od svih materijalnih sadržaja scene, ovde se scenska slika pojavljuje sa svojim kadrom, dekorom, nameštajem, osvetlenjem i kretnjama glumaca. Ali televizija će usvojiti sve rezultate rafiniranog zvučnog iskustva koje je postigao radio i o kome se več nešto reklo. Istina, iskrsnuče delikatni problemi odnosa između zvuka i slike. Druga analogija sa radiom: bliskost sa sredinom gde dopiru emisije i mala razdaljina gledaoca i te nove dramske predstave; reč ima nadmočno mesto iako to nije „nužno zlo” kao na filmu, kako to složno podvlači jedan broj režisera. Sem toga, uzimajuči čoveka kao izražajno sredstvo, televizija je nasledila pozorište i za režisera mora da bude glavna briga postava dela kojom se daje sva vrednost ličnosti u datoj situaciji. Ipak, udaljavajuči se od pozorišta, a približavajući filmu, dramska emisija na televiziji raspolaže za svoju realizaciju večom pokretljivošču jer ima sposobnost da izađe iz scenskog okvira, da ilustruje radnju ličnosti, da pokaže samo glumčev pokret ili pogled. Te primedbe umetničke prirode se dopunjuju mnogobrojnim analogijama tehničke vrste polazeči od emisija koje se prenose direktno do emisija koje su bile prethodno filmovane kako je to posebno slučaj u SAD. Sve operacije režije, od sečenja do montaže, postavljaju realizatorima i televizijskim tehničarima probleme koji su identični filmskim problemima, Zbijanje u prostoru koje je neophodno zbog malog ekrana; zbijanje u vremenu koje je neophodno zbog ograničenosti termina i sečenja koja za privatne kanale nameču reklame; rasmatranja psihološkog karaktera; pažljivija usredsređenost gledalaca i, u opštijem smislu, zahtevi jednog programa koji treba da zadovolji različite ukuse i bude izmešan sa redovnim informativnim emisijama. Ako predstava pozorišnog komada traje u proseku sat i dvadeset minuta, filmska predstava sat i trideset minuta, televizijske „dramske predstave” obično traju manje od toga, iako se i to razlikuje od zemlje do zemlje. Što se tiče lirskog teatra, emisije mogu da uspeju, prema rečima

129