RTV Teorija i praksa

jednog stručnjaka, samo ako ne prelaze dvanaestak minuta. S druge strane, usko intimistički karakter televizijskih emisija ima iznijansirane stalne i vrlo posebne efekte koji proizilaze iz te „izvanredne snage beleženja” koja je svojstvena čitavoj televiziji i jedne autentične snage kadre da „fascinira”. Osobine svojstvene dramskim emisijama ne bi mogle da se definišu bez jeđnog finog poređenja sa osobinama same televizije i odgovaraju, prema jednodušnom mišljenju, samoj televizijskoj suštini. U tom smislu je najbolji primer emitovanja događaja uživo koji je od reportaže napravio „teievizijsko čudo”. Dakle, jedinstveno osećanje koje izaziva realna i gruba činjenica, pojavljuje se sa svom svojom oštrinom čak i u „dramskim emisijama”. Dramska igra se odvija otvoreno, a Andre Brenkur to ovako definiše: - „Neprekidno trajanje igre koje zahteva pozorište i nemilosrdna strogost koju zahteva kamera tu se vrlo tačno povezuju i izazivaju varnicu.” Prethodne primedbe zajedno sa stavovima koji se odnose na umetničke i tehničke uslove realizacije se obično koriste pri sastavljanju repertoara, tj. kad treba odrediti rodove i naslove dela koja bi odgovarala više ili manje televiziji. Kod raznih stručnjaka na televiziji je izražena naklonost prema narativnim delima, i još više prema pričama koje imaju određeno „dramsko jezgro”. Ipak, saglasnost nestaje kad se radi o klasičnom repertoaru. Za jedne, klasičnim remek-delima televizija umanjuje vrednost; za druge, televizija uspeva da određenim delima đoda jednu novu boju. Vizuelna igra, kontinuitet radnje, unutrašnji razvoj osećanja dobijaju nepredviđeni intenziteL U Magbetu (RTF, 20. oktobar 1959. godine), übijeni Banko se stalno pojavljuje samo Magbetu. To u najčešće ne izgleda verodostojno. Na televiziji realizator drame je stavio Bankov duh ispred samog Magbetovog oka u največim mogučim dimenzijama malog ekrana; kroz to je Banko postao priviđenje samo za Magbeta, njegova griža savesti. Britanikus (RTF, 19. aprila 1959. godine) je bio, prema kritici, otkrovenje kojim je rasinovski repertoar osvojio televiziju. Prema jednom drugom mišljenju, neke vrste kao farsa, satira ili pak bajka, kao da pri današnjim uslovima realizacije i prijema programa mnogo gube od svoje efikasnosti na televiziji kao, uostaiom, i diđaktična dela iz različitih ideoloških programa. „Prva stvar koju treba da postignemo” - govorio je oštro Žak Kopo po isteku staža u Bonu - „jeste disciplina u studiju . Ova primedba koja se odnosi na radio, još više važi za

130