RTV Teorija i praksa

Albertaci (Giorgio Albertazzi) tvrdi:-„Televizijska predstava pripada glumcu... Glumac je tu našao do danas nepoznatu slobodu i odgovornost” Naravno, da bi se bolje definisala ta „sloboda” i ta „odgovornost”, neophodno je razlikovati emisije koje se daju direktno (najmnogobrojnije u Evropi) i emisije koje su prethodno filmovane (najmnogobrojnije u SAD). Dok ove poslednje postavljaju, bar što se glumca tiče, zahteve koji su slični filmskim, emisije emitovane direktno iz studija nameču glumcu neumoljive tehničke uslove koji dolaze istovremeno sa filma i sa radija, a čija povezanost postaje, sa neprikosnovenom striktnošču, svojstvena televiziji. Kako primečuje nekoliko francuskih režisera, televizijskom glumcu se nameču sledeći zahtevi: razumljivost teksta - kao u pozorištu, tona i zvučnih volumena - kao na radiju, i kao na filmu - poznavanje rada kamere (objektiva i kretanja aparata), strogo pridržavanje mesta (stajanja i pomeranja) za igru koje je odredio režiser, intuitivno osečanje za ponašanje koje mora da se prilagodi osvetljenju s tim što se svi ti zahtevi moraju poštovati tokom jedne kontinuirane radnje. I dok na televiziji glumac mora da sačuva, pošto je direktna kontrola režisera isključena, izrazit smisao za psihološki razvoj svoje ličnosti, na filmu ili filmovanim emisijama „trajanje ličnosti” je stvoreno veštačkim putem, tokom montaže. Taj oštar zahtev kome se televizijski glumac podvrgava je utoliko teži što svako delo ima obično samo dvadeset proba od tri sata, ali se i probe i emisije odvijaju često u atmosferi gde vladaju nered i nekonfor. Ovi uslovi objašnjavaju zašto poznati glumci koji dolaze iz pozorišta često imaju poteškoče da se na to naviknu, i što se dosta uloga, čak i kad su veoma značajne, daje mladim glumcima. SCENOGRAFIJA Sužene dimenzije slike kod prijema programa, ograničenost razvojnog polja glumca, nedovoljna dubina i pozadina kod crno-bele slike, položaj kamera, mikrofona i projektora, stvaraju mnogo poteškoća koje moraju da razreše scenografi na televiziji. Dolazeči obično sa filma, oni su počeli tako što su žrtvovali verističku tradiciju svog zanata i orijentisali se više ili manje, shodno zemlji u kojoj rade, prema prečišćenim, stilizovanim koncepcijama svojstvenim pozorišnim scenografima iz poslednjih četrdeset ili pedeset godina. Polazeći od te opšte tendencije, većina istraživanja obavljenih u pozorištu, bila je potom isprobana za nekoliko godina na televiziji, naročito u SAD,

133