RTV Teorija i praksa

Kanadi i u Francuskoj, i to uprkos zahteva za velikom i brzom proizvodnjom koja mora da odgovori potrebama ukupnog programa stanice. Pitanja jednostavnosti i umerenosti u scenografiji, koje je zahtevao smanjeni format siike, uglavnom su se razrešila tako što scenografija obično dobije zadatak da pre sugeriše neku atmosferu nego da pruži tačnu informaciju o mestu, dobu ili situaciji. Intenzivno korišćenje visine uslovljeno smanjenim formatom ekrana doveio je đo upotrebe arhitektonskih rešenja ili „kompleksa” sa dva sprata umesto dekora u tradicionalnom smislu reči. Parirajući odsustvu dubine i reljefa, a u očekivanju da se razreši pitanje upotrebe boja, dolazi do intervencije tačaka za označavanje koje na horizontalnom planu formiraju raspored nameštaja, s tim što jedno arhitektonsko rešenje omogučava delovima dekora da se prožimaju služeči jedan drugome kao oslonac. Štaviše, nijanse koje se uspostavljaju između crnog i belog mogu da se dobiju, kako se radi na Francuskoj televiziji, bojenjem dekora raznim tonovima i uz igru osvetljenja, Najzad, pokretnom i kombinovanom igrom kamera, televizijski giedalac može da priđe i razgleda raziičite delove dekora. Ako se vratimo tradicionalnom pojmu dekora, danas su usvojene dve različite koncepcije pravljenja dekora: „otvoreni” dekor, tj. dekor sastavljen od raznih ceiina koje omogučavaju upotrebu kabastih kamera na dizaiicama, kakav sistem upotrebijava BBC; dekor ~u kompleksima”, tj. celinama čiji se različiti delovi dodiruju i vežu konstituišući „uzajamna otkriča”, rešenje za koje su se opredelile francuska i kanadska televizija, U zavisnosti od karaktera dela, njegove građe, stila kao 5 shvatanja režisera i scenografa, bila je korišćena vrlo raznolika lepeza realizacija, od figurativnih do nefigurativnih koncepcija, od koriščenja običnog osvetljenja i tonova do rekonstrukcije čitave prostorije sa četiri zida i plafonom, od upotrebe foto-dekora do projiciranog dekora. Uprkos prolazne nemogučnosti da koriste boju, francuski scenografi prave dekore obojene ođređenim bojama izabranim sa ciljem da uvuku glumca u određeni ambijent kako bi se stimulisala sama dramska igra. Neki realizatori koriste, najzad, shodno malom formatu ekrana i gro-planu koji je postao neophodan zbog tog malog formata, u značajnoj meri simbole koji se obično vezuju za pojedine predmete; drangulije, nameštaj, nakit, ukrasi, instrumenti, mašine, mogu da stvore utisak komičnog, smešnog, lepog, divnog, fantastičnog, a naročito neobičnog koje odgovara, prema jednom raširenom mišljenju, pravoj suštini televiziie.

134