RTV Teorija i praksa

odnosa sa sopstvenim nosiocima - simbolima, neophodno je u red ovih kategorija uvrstiti i sledeću - smisao kao fenomen istoznačnog porekla. Tek sa uspostavljanjem odnosa: značenje - simboli - smisao, dobija se kontekst relacija u okviru kojih je fenomen značenja bliže definisan, i u okviru kojih ga je moguće ispitivati. Značenje kao mentalna činjenica funkcioniše posredstvom simbola, zbog materijalnog nosioca, sa kojim tvori neraskidivu vezu bez koje ni sam simbol, kao od pojave koju simbolički reprezentuje odeljeni objekt, ne bi mogao da opstane sa sebi svojstvenim implikacijama; opstati u ulozi instrumenta poimanja pojave čije se prisustvo simbolima simulira i u njenom trajnom fizičkom odsustvu može samo simboi (znak) kome su Ijudi u svom komunikativnom iskustvu vekovima utiskivali jedno te isto značenje - konceptualni ekvivalent za u njemu denotiranu pojavu; bez tako skicirane veze između simbola i značenja, s jedne, i simbolima označenih pojava empirijske stvarnosti, s druge strane, ne bi se mogao ispitati ni fenomen smisla kao poseban član pomenute trijade: simbol značenje - smisao. Smisao simbola, odnosno simbolički posredovane pojave je utemeljen na značenju, bez obzira što se može osamostaljivati u odnosu na značenje, odnosno simbol; u istoj toj meri i simbol, zavisno od konteksta, može da menja svoj smisao, da se osamostaljuje i da, opet, nikad ne ostane bez značenja. To je stoga što su simboli jednom nosioci denotativnog a drugi put konotativnog značenja u odnosu na u njima reprezentovane pojave. Smisao reči, prema Vigotskom i drugima, „predstavlja ukupnost svih psihičkih činilaca koji nastaju u naloj svesti zahvaljujući reči” tj. u skladu sa aktiviranjem odgovarajućih simbola. „Smisao reči (odnosno grupe simbola - T.Đ.) je, prema tome, uvek dinamička, promenljiva, složena tvorevina, koja ima nekoliko zona različne postojanosti. Značenje (podvukao T.Đ.) je samo jedna od zona smisla koji reč (odnosno simbol - T.Đ.) dobija u sastavu nekog govora, i to najpostojanija, najujednačenija i najpreciznija zona. Kao što znamo, reč u različnom kontekstu lako menja svoj smisao. Značenje je, naprotiv, ona nepokretna i nepromenljiva tačka koja ostaje postojana kraj svih promena sraisla reči u različitom kontekstu. Ovo menjanje smisla mogli smo ustanoviti kao osnovnu činjenicu prilikom semantičke analize govora”^. Iz čitave te složenosti relacija u koje međusobno stupaju fenomeni komunikativne prakse, kao što su simboli, značenja i

*Lav Vigotski, Mišljenje i govor, „Nolit”, Beograd, 1977, str. 375.

141