RTV Teorija i praksa

smisao, valja utvrditi da se, tek na osnovu značenjsko-simboličke podloge posredovanog saznanja može dokučiti smisao i poruke i događaja koji je predmet informativne obrade. Zapravo, semantičko-značenjska komponenta poruke predstavlja osnovni sloj smisla u strukturi ponike, osu oko koje se organizuju i svi ostali činioci smisla (slojevi afektivno-emocionalnog kompleksa), kao manifestacije „alogičkog” porekla. No, bez obzira na njihovo „alogičko” poreklo, bez tih slojeva u mnogp slučajeva ni ta logičko-semantička dimenzija poruke ne bi funkcionisala na očekivani način; setimo se samo poruka sa persuazivnim sadržajima ili bar estetičkih poruka koje se često i obrazuju samo zato da bi se, u sadejstvu sa estetičko-afektivnim doživljavanjem predmeta poruke, domašio i njen semantički sloj, njeno informativno jezgro. No, bez obzira na sve te implikacije koje afektivno-emocionalni nanosi u strukturi semantičkih poruka mogu da imaju za sam akt poimanja logičko-intelektualnih slojeva te poruke, nas ovde ipak prvenstveno zanima dovršena redukcija afektivno-voljnih i emocionalnih učinaka u simboličko-značenjskoj strukturi te vrste poruka; iz čisto metodoloških obzira moramo tu struktum pojednostaviti do te mere da se, osim semantičkog, ni jedan drugi simboličko-značenjski sloj ne može u njoj identifikovati. Tek tada će se u simboličko-značenjskoj stmkturi poruka razotkrivati sadržaji na kojima je utemeljen intelektualni smisao pomka, njihov logičko-saznajni kompleks. Međutim, čitava ta smeša smislova nalazi odgovarajući osnov u činjenici da se jednim te istima simbolima referiraju i denotativna i konotativna značenja; otuda, na podlozi te bifurkacije značenjskog kompleksa, niču i osnove za điferenciranje smislova - intelektualno-logičkog u odnosu na emocionalno-afektivni smisao, s tim što tu podvođenost smislova najbolje opravdava okolnost da se konotativna značenja semantičkih poruka (preko kojih se uglavnom prazne i projektuju afektivno-voljni kompleksi subjekata komunikacionih činova), ne mogu eksponirati van sprege sa simbolima denotativnog značenja na kojima je obično i sazdana struktura poruke uzeta u svom semantičko-formalnom izrazu. Tako smo na neki način pojmili funkcije konstituenata te tročlane pojmovne strukture: simbola - značenja - smisla. Teorija je, naime, bar generalno rasvetlila odnos među konstituentima te tročlane pojmovne nadgradnje - između simbola - značenja - smisla i efekata te tročlane veze fenomena semantičko-značenjskog kompleksa. Teorije su našle da su simboli samo materijalizovani nosioci značenja a ne i sama

142