RTV Teorija i praksa

značenja; značenja su funkcija simbola, njihova konceptualna implikacija. Simboli su zato relativno osamostaljena forma koja jednom implikuje denotativna, a drugi put konotativna značenja; konotirajuća značenja, opet, pripisujemo simbolima sa pretežno denotativnim značenjima, samo pod uticajem potrebe da se poruka oformi na bazi kodova ili potkodova koji upravo vode preobražaju jednog jezičkog sistema u drugi: jezičkog sistema doslovno logičkih oznaka u sistem simbola sa prenosnim značenjima, poetski jezik. Otuda i mogučnost da se i sama značenja osamostaljuju i to kako u odnosu na svoju simboličku oznaku, tako i u odnosu na smisao samoga simbola, Najzad se i smisao može osamostaijivati u odnosu na ostale konstituente te tročlane sprege. Međutim, u toj tročlanoj strukturi odnos međuzavisnosti konstituenata nije istoznačno rangiran; jer recimo, smisao kao rezultanta te neraskidive veze između simbola i značenja menja svoju vrednost, stiče prevagu nad svakim pojedinačno uzetim značenjem u meri u kojoj takvu prevagu odnosi i smisao rečenica ~nad rečju”, smisao „kontekst nad rečenicom” itd. Prema tome, odnos smisla i simbola (reči u pisanom govoru, recimo) znatno je nezavisniji nego odnos između značenja i simbola kao nosioca i smisla i značenja kao mentalnih činjenica. Tu raskidivu vezu između smisla i reči, odnosno simbola uopšte, Vigotski objašnjava pozivajući se na F. Polana koji kaže; „Reči se mogu razdvojiti od smisla koji izražavaju. Odavno je poznato da reči mogu menjati svoj smisao” 2 . F. Polan, naime, navodi primere za to pozivajuči se na okolnost da često reči ostaju dok im se smisao gubi; stereotipne fraze - „kako živite” ili pak gola laž su samo sklopovi reči čiji se smisao istrošio od prevelike upotrebe ili formalizacije 3 , odnosno namernog krivotvorenja smisla. „Smisao se isto tako može odvojiti od reči koja ga izražava, kao što se lako može fiksirati u ma kojoj drugoj reči. Slično kao što je smisao reči povezan sa rečju u celini, a ne sa svakim od njenih glasova, tako je i smisao fraze povezan sa celom frazom, a ne s pojedinim rečima od kojih se ona sastoji. Zato se događa da jedna reč zauzme mesto druge. Smisao se odvaja od reči (odnosno od konkretnog simbola - T.Đ .) i tako čuva. Aii, ako reč može postojati bez smisla, smisao u istoj meri može postojati bez reči” 4 , odnosno bez konkretno upotrebljenog ili

2 Ibidem, str. 377

3 Ibidem.

4 Ibidem, str. 377.

143