RTV Teorija i praksa

percepciji dostupnog simbola, Naime, na toj očiglednoj mogućnosti osamostaljivanja smisla u odnosu na reč - simbol, utemeljeno je i saznanje da smisao kao semantičko-značenjski kompleks nadrasta samo značenje; značenje je samo element smisla - njegova najpostojanija zona. Ostale zone smisla - afektivno-voijni psihički kompleks kao podloga smisla stiče svoju funkciju u kontekstu ostalih manifestacija „alogičkog” porekla, uz čije sadejstvo se praktično artikuliše i intelektualno-logički smisao odnosa čoveka prema pojavama spoljnog sveta. Štaviše taj kompleks „alogičkih” sadržaja je najdinamičniji element u motivacionoj sferi čovekove svesti pa zbog toga i nerazdvojna komponenta svakog misaono-smisaonog čina kojim se definiše odnos čoveka prema svetu i praksi. Međutim, pošto je „neposredni prelaz od misli ka reči nemogućan, nego uvek zahteva krčenje složenog puta”, to se i rađaju „jadikovke zbog nesavršenosti reči i lamentacije povodom neizrecivosti misli”, upotrebom simbola uopšte; otuda i teškoće koje se javljaju u ravni dinamičkih odnosa između značenja i njihove simboličke osnove, s jedne, i smisla koji se jeđino preko određenih simboličkih sklopova i može da izrazi ili obrazuje, s druge strane. Tu, zapravo, i leže ogromni problemi u sferi delatnosti onih koji obrazuju poruke s namerom da ih organizuju na način koji ključnoj ideji obezbeđuje smisao u skladu sa vrednosnim opredeljenjem komunikatora. Poruke se, naime, i organizuju i daju efekte jedino ukoliko su pune smisla. Međutim, ta misaono-smislena dimenzija u stmkturi poruke je obezbeđena jedino ukoliko je ona organizovana tako da sama iz sebe emanira intenciju kojom osmišljava i kontekst poruke i kontekst zbivanja koje je predmet informativne obrade. Upravo, osnovna teškoča kpmunikativne prakse ogleda se u tome što je veoma teško sinhronizovati odnose među kategorijama semantičko-značenjskog kompleksa, posebno u okviru konteksta koji dopušta da se „smislovi sliveni u jednu reč” razvijaju u panoramu reči, a da, pri tom, svaka tako smislom ispunjena reč stekne mogučnost preobražavanja u nova značenja i, uz sve to, da se smisao poruke ne raspline i ne rastvori. Organizovati poruku uz potpunu primenu odnosa u okviru kategorijalne sheme: značenja - simboli - smisao, a da se pri tom odnosi među tim kategorijama ne osiromaše do nivoa kada svaka kategorija počinje da funkcioniše oslobođena sprega sa drugom (kao što se delimično događa u razuđenim strukturama estetičkih poruka - otvorenom delu), veoma je složena

144