RTV Teorija i praksa

operacija u uslovima obrazovanja semantičkih poraka. Jer semantičko polje simbola - reči, na primer, može beskonačno da se širi, iako reč ima sasvim definisano semantičko značenje; zapravo, reč živi punim smislom tek u kontekstu sa dragim rečima, ona samo u kontekstu razotkriva svoje mogućnosti u tom pogledu. Bez sprege sa dragim značenjskim jedinicama a ova sprega se rađa samo u kontekstu govora - reč ne može da se izloži dijalektičkom dejstvu konteksta, bez čega, opet, nema te za oblikovanje smisla toliko potrebne interferencije među rečima i njihovim značenjima. Na temelju te interferencije i izrasta smisao zasnovan na dinamičkom preobražavanju prvobitnih značenja u kontekstualni smisaoni okvir iz kojeg se onda svakom simbolu (svakoj reči) toga konteksta može pripisati čitava skala smislova, čime se, naravno, proširaje i raspon značenja svake tu upotrebljene reči, simbola. Reč u kontekstu ~kao da upija smisao prethodnih i narednih reči, šireči skoro bezgranično okvire svog značenja”; odnosno, ~u izvesnim prilikama reči menjaju svoj uobičajeni smisao i značenje, i stiču specifično značenje, koje im pridaju određeni uslovi u kojima one nastaju” s kao funkcija konkretnog govora. Tako bismo naslutili i razloge zbog kojih simboli denotativnog značenja ne mogu - van konteksta u kome se, osim njihovog denotativnog, reafirmišu i njihova konotativna značenja - da izraze složenu prirodu Ijudskog govora; govor, naime, osim svoje spoljne, verbalno-logičke, ima i svoju unutralnju, afektivno-voljnu komponentu; tek tom dragom dubljom dimenzijom govora eksponiran je osim intelektualnog i afektivni smisao porake; samo mrežom simboličkih značenja koja su u funkciji diskurzivnog govora nije moguće izraziti sve slojeve smisla koje subjekti komunikacionog čina pripisuju porakama što ih razmenjuju; ostaje im da se, osim simbolima semantičke komunikacije, služe i reakcijama koje definisanim simbolima pripisuju nova značenja, da se, umesto i pored jezičkog sistema značenja posluže i kodovima vanjezičke komunikacije kako bi izrazili i smislove kojih je Ijudska komunikacija u svom verbalno-logičkom sloju a priori lišena radi efikasnosti međusobnog sporazumevanja. Semantička komunikacija je, zapravo, i najelementarniji i najuniverzalniji oblik komunikacije ideja, baš zato što se ostvaraje manipulisanjem simbolima čija su značenja u funkciji logičko-intelektualnog poimanja pojava i odnosa među njima. To su simboli smisla koje je komunikativna praksa, u procesu artikulisanja njihovih značenja, situirala u oblast čisto logičkog,

6 Ibidem, str. 381

145