RTV Teorija i praksa

voljnog iskustva zapravo uslovljava onaj složeni „odnos ukrštanja dveju delatnosti” Ijudskog duha u kome je „diskurzivna simbolika... uvek opšta i zahteva da se primeni na konkretan podatak, dok je nediskurzivna simbolika posebna, ,data‘ kao takva, i navodi nas da iz dotičnog slučaja izvučemo opšte značenje” 7. Ova osnova ukrštanja diskurzivnih oblika komunikativne prakse i nediskurzivnih reakcija i doživljavanja, na kojoj je izgrađen „unutrašnji svet neprimenjenih simbola”, još bliže objašnjava poreklo svakog simboličkog sistema i njegove funkcije. Jer, očigledno je: ~svi naši znaci i simboli plod su čulnog i emocionalnog iskustva, te nose obeležja svoga porekla - može nekog istorijski vrlo dalekog porekla”. Zbog toga, ~u živom jeziku, ni jedna reč, praktično uzev, nije čisto konvencionalni tantuz, već je uvek simbol s nekim .metafizičkim patosom'”, kako to reče profesor Lavdžoj. „Njeno značenje delimice zavisi od društvene konvencije, a delimice od njene istorije, njenog ranijeg društva, pa čak i, prirodne simbolike, ili sugestivnosti njenog zvuka” 8 . Otuda, „oruda svesnog inteligentnog prilagođavanja svetu jesu znaci i diskurzivni simboli, a oni se usitnjuju u tako majušne jedinice opažanja i denotavanja da se lako prepuštamo verovanju da naše mišljenje teče bez uobraziljskih slika ili reči” 9 . Upravo, oslobađanje tih „uobraziljskih slika” ili reči - signala pomoču kojih „upravljamo svojim kretanjem kroz svet čula” i uobrazilje nameče potrebu upotrebe intelekta „koji razumeva, preoblikuje i upotrebljava jezičke simbole, i istovremeno podešava svoje delatnosti zahtevima iskustva, znacima uslovljenog iskustva, koje je u neprestanom toku i koje-odista radi s najmanjom mogučom merom aktualnog opažanja ili formalnog suđenja” lo . Tako se, u stvari, manipulisanjem simbolima diskurzivnog poimanja sveta i ekonomiše psihičkim energijama; upotrebom jezičkih simbola tražimo složenije sintagme preko kojih asociramo pojave, iskustva i situacije sa kojima se nikada pre toga nismo suočili neposredno, empirijski; to znači da se konotativno-metaforičkim učincima zahvata u svet objektivne stvamosti a da sa njim i nismo u direktnom iskustveno-spoznajnom dodiru. Doduše, metaforičko-značenjsko obogačivanje diskurzivnog govora se javlja naknadno, i iz

7 Ibidem, str. 395.

8 Ibidem, str. 390-391.

9 Ibidem, str. 391.

10 Ibidem, str. 391

147