RTV Teorija i praksa

-značenjske stmkture na njen denotativno-značenjski sloj poimanja; drugačije ne bismo mogli svesti na određenu meru sve one nanose „nediskurzivne svesti” koje metaforika govora priziva pobuđivanjem na asocijativno, simboličko doživljavanje sveta, jer se tako čitava komunikacija štiti od semantičkog šuma. I, da bi se to ostvarilo na korektan, smisaon način, potrebno je da se „diskurzija” osloni na dve elitne premise smisla, od kojih je jedna sam kontekst (verbalni ili praktični) i druga - novost Novost je ono bez čega poruka ne može opstati kao informativna struktura, pa otuda i težnja subjekata komunikacije da novost iskažu, saopšte. Oni će u tu svrhu upotrebiti svaku reč koja im može poslužiti, Reč, pak, može biti prikladna ili dvosmislena, pa, čak, i nova; kontekst, viđen ili iskazan, preinačuje reč i određuje šta ona u datom slučaju znači. Tamo gde mu za saopštavanje novosti koju bi želeo da naglasi nedostaje prava reč, govornik pribegava moćima logičke analogije, upotrebljavajuči „neku reč koja denotuje nešto drugo, što je prezentacioni simbol stvari koju on ima na umu; kontekst jasno pokazuje da on ne može imati na umu doslovno denotovanu stvar, i da njegov iskaz mora simbolički značiti još nešto”’ 4 . Tako je, na primer, sa pojmom „plamti” kojim označavamo razbuktalu vatru. Ali, ukoliko govornik taj pojam upotrebi u drugom kontekstu, kao recimo - „plamti kraljev gnev”, onda bi se na osnovu konteksta znalo ~da to ,plamsanje‘ ne može ukazivati na iznenadnu pojavu pravog plamena; taj izraz mora ideju „plamsanja” konotovati kao simbol onoga što se zbiva s kraljevim gnevom. Mi poimamo doslovno značenje tog termina koje se obično upotrebljava u vezi s vatrom, ali nam taj pojam služi ovde kao zamena za jedan drugi pojam koji je neminovan, Izraz „plamteti” đobio je šire značenje od onog koje ima u izvomoj upotrebi, kad služi za opisivanje ponašanja vatre; on se može metaforički upotrebiti za opisivanje svega što je njegovo značenje kadro da simbolizuje. Da li ga treba shvatiti u doslovnom ili metaforičkom smislu, mora se odrediti na osnovu konteksta ” 15 (podvukao T.Đ.). Otuda, aktivnost komunikatora u procesu enkodiranja semantičkih poruka mora biti podređena zakonima simboličke prakse, obzirima prema kojima van konteksta nijedna simboličko-značenjska jedinica ne može biti uključena u složene spletove denotativno-metaforičkih značenja u okviru , kojih i ključne ideje poruka stiču svoj smisao i postaju

M Ibidem, str. 214.

16 Ibidem, str. 214.

149