RTV Teorija i praksa

Jer, van tog oblika organizacije, van intervencija diskuzivnog uma ne može se simbolički reprezentovana stvarnost, posredovana prezentacionim simbolima značenja (slikama), uobličiti u estetičku poruku; naime, u odsustvu diskurzivne komponente svaka bi estetička poruka ostala na nivou simboličko-značenjske strukture koju ne bismo mogli ni naknadnim rekonstrukcijama dešifrovati sa stanovišta njenog logičko-intelektualnog jezgra A bez te tako značajne komponente kao dominantne u strukturi poruka semantička poruka bi ostala nepojmljiva: deformisana po smislu. Uz sve te redukcije „alogičkog” sadržaja za račun čisto semantičke komunikacije ostaje, međutim, činjenica da se u procesu razmene semantičkih poruka mnoštvo informativnih sadržaja ipak doživljava dublje i emocionalnije, To je tako jer se diskurzivni jezik i svaka ponaosob uzeta jedinica poimanja teško održava u oblasti logičkog, a da pri tom ne iskaže i ono što je njena „vanlogička” komponenta; diskurzivne jezičke forme, u procesu enkodiranja poruka, i mimo volje komunikatora, počinju da nanose i „iščitavaju” i ono što bi organizator poruke namemo zaobišao, potisnuo u drugi plan. Naime, jezik je živi, delotvorni sistem simbolički označenih jedinica koje su ne samo „osnovni elementi govora”, nego i „proizvodi” ijudske komunikativne prakse koje je čovek ne samo proizveo nego i svim svojim bićem doživeo. Prema tome, i jezik nastao u toj praksi postaje živi, delotvomi organizam koji iskazuje trajnu tendenciju da postane celovit, da se bogati i ispoljava u svim svojim značenjskim kompleksima. To što se događa da se noruka ne razume ili a priori odbaci, iako je saopštena na čisto semantičkom nivou, diskurzivnim simbolima, događa se upravo zato što se izvan jezičke podloge probijaju slojevi „nediskurzivne inteligencije” onih koji organizuju pomku; ti slojevi i mimo želje onih koji pomku šire prosto pojačavaju ideju u njenoj izvomoj intonaciji i tako razotkrivaju i njenu često namemo skrivenu intenciju. Otuda i napor komunikatora da se, pri organizaciji pomka, precizno situira svaka jezička forma u prošireni kontekst značenja kako bi se svela ili krajnje sažela lepeza značenja svake ponaosob uzete reči; to je jedini put da se izbegnu nesporazumi oko smisla pomke. Međutim, i uz sve napore da se precizira polje smisla diskurzivnim simbolima oblikovanih poraka u procesu razmene ili recepcije pomka do površine svesti recipijenata izbiju i pri organizaciji pomka namerno potiskivani slojevi saznanja. Ovo opiranje jezičkih formi namemom osiromašavanju njihovih značenjsko-smisaonih implikacija pomaže da se razume zašto se komunikacija uopšte ne razvija na strogo „prozaičan”

151