RTV Teorija i praksa

građe, faktičkog zbivanja, deformiše u svojevrsnu logičko-značenjsku strukturu koja, sa informativnom činjenicom izvučenom iz stvarnog događaja, može da nema reaine veze. Informativne činjenice u okviru tako oblikovanih poruka gube stvarni kontakt sa stvarnim i empirijski stečenim iskustvom bez čega bi svako činjeničko saznanje ostalo bez iskustveno-predmetnih tačaka oslonca. Tako se izobličavanjem informativnih činjenica osuječuje i realni kontakt između informisanih pojedinaca i grupa s jedne, i događaja koji su predmet informativnog saznanja, s druge strane. To, pak, znači da se i društvena praksa na taj način orijentiše na podlozi izobličenih, deformisanih informacija, na lažnim informativnim činjenicama. Ali, i kad se ne radi o čisto lažnim informacijama, već interpretativno izobličenim saznanjima o dmštvenim zbivanjima, poruka, čija je interpetativna komponenta u funkciji izobličavanja informativnih činjenica, postaje i sama izobličena i neobjektivna; više svojevrsna pristrasna forma tumačenja događaja (sa vrednosnih pozicija komunikatora), a ne oblik posredovanja saznanja u kojem se događaj razotknva u svoj svojoj suštini, Informativna činjenica, prema tome, izražava spregu koja postoji između Ijudskog'životnog iskustva kondenzovanog kroz posebne događaje i simboličke strukture u kojoj su diskurzivnim jezičkim formama - „uobraziljne slike” o događaju onako kako se ovaj empirijski zbio preobražene u svojevrsnu logičko-apstraktnu nadgradnju. Pomoću informativnih činjenica saopštenih u terminima diskurzivne jezičke komunikacije, u stvari, prevode se „uobraziljne slike” sa nivoa čulno-empirijske svesti na pian čisto logičko-intelektualnog poimanja stvari, pojava i veza. To je istovremeno i put da se empirijske činjenice prevedu iz oblasti empirijske stvamosti, čistog zbivanja, u domen uoslovno logičkih ili metaforičkih predstava o svetu pojava i procesa; to je ujedno i forma nadrastanja čulno-empirijskog saznanja posredovanog „čulnim znakovima” na koje reagujemo refleksno, odnosno „uobraziljnih slika ukoliko ih iskažemo kategorijama logičkog mišljenja, simbolima diskurzivnog mišljenja. I baš ta razlika između „refleksnih znakova” kroz koje se eksponira čisto čulno-perceptivno saznanje i simbola preko kojih se taj isti sadržaj transponuje na apstraktno-logički plan, ukazuje na osnov „dvojakog delovanja jednog podatka’ čulno-predmetne pojedinosti; zapravo to što se jedan te isti čulni podatak dvojako rangira: i kao „znak” i kao „simbol”, ukazuje na osnove mehanizma realističkog mišljenja, realnog uvida u Ijudsku stvarnost; realno sagledavati činjenice i kad su

156