RTV Teorija i praksa

takmičenju sa onim „Ne, ti nisi došao”, Lola, koja je postala mit žene po našoj meri. Lolu su voleli i mladi i stari, i đeca i piloti, Šekularac i moja majka. I tako, uz neprikosnoveni ukus moje mame a i čara pronađenog u puštanju prvih „Jugotonovih” ploča među kojima su Lolini singlovi bili maltene polovina godišnje produkcije na prvim proizvodima gramofona „Iskra-Kranj”, Lolu sam i ja držala za neprikosnovenu osobu ovog tla, i ove kulture. Sada, nepunih dvadeset godina posle, sve ono što znam o Loli razotkrilo se iz sačuvanog ikonografskog odraza Lole sa TV ekrana. Da, to nehajno zabacivanje pramena kose, to tepanje sa smeškom kroz nos, i taj starinski kroj haljine kao stvoren za modu svih Lolinih „studijskih vremena” - sve, apsolutno sve je bilo kao nekad, osim što plej-bek nije bio u modi onih godina kao danas (!). Baš kao što uvek postoji jedno „ali” u sređivanju ~ah, lepe nam istorije”, tako je i moj novi susret s Lolom bio skoro isti. Lola se sprema, otvara usta, zubi su zacaklili, oči svetiucaju, jezik tek što nije zatepao, kad - režija kasni! Bane Vukalinović prilazi da potpomogne u nezavidnoj (televizijskoj) situaciji, no Lola se smeši suprotnoj kameri što izaziva još veću pometnju u beogradskom studiju, više u studiju svakako no u srcima gledalaca koji su radi gostovanja večne Lole bili u stanju da oproste svaku grešku televizije. Oni koji stalno gunđaju kad je u pitanju televizija, naravno, mogli su to prokomentarisati i sa - „kakav skandal!” No, televizija ne može bez skandala ako već jeste direktna, uživo, konkretna - i kako se sve naziva prisustvo televizijskog odraza „presne” stvarnosti. Televizija je korektna samo kad nije - konkretna. A od toga koliko vredi biti studijski korektan da bi se zbivanje postvarilo kao televizijski konkretno, ovog kasnog popodneva verovatno je nacionalnoj Loli bilo najteže presuditi. Jer, sve smo to skupa s njom več jednom doživeli samo što su se greške šezdesetih godina nazivale omaškama više sile, a ovog sumraka (usred stereo-uređaja, videotejpa i sličnih novotarija muzičkih, i televizijskih) to se drugačije nije moglo ni od Lole propratiti no sa uzdahom - kakva mehaničnost u Ijudima režijske sobe Beogradskog popodneva ... I kao po onome ~kad kola krenu nizbrdo - krene i sam Bog”, u času kad je plej-bek Loline pesmice krenuo, sada je Lola zakasnila sekundu-dve; sve ukupno sasvim dovoljno da se još jednom kao i pre dvadesetak godina u faktore ostvarivanja televizijske komunikacije uzme pod broj jedan faktor „čovek” - živ, direktan i konkretan. Da, sve smo to već doživeli u eri direktne, uživo televizije iz šezdesetih godina, to se događa i danas u eri kontakt-emisija i „svežih informacija” poput ove o neprolaznoj, nepromenjenoj

166