RTV Teorija i praksa

posredništva, on dolazi do materijala. On doiazi do njega na živ, dinamičan, intencionalan način. Ništa manja odgovornost nije u daljem sužavanju, u pretvaranju materijala u estetsku strukturu. Kao što dobar glumac može običan pozdrav da izgovori na desetak načina, da zvuči bolečivo, snishodljivo, preteči ili falstafski veselo, tako isto izborom jedne ili dve rečenice iz izjave koju smo uzeli, mi usmeravamo i modelujemo jedan dramski lik. Tako čemo tim izborom dobiti „Ijutitog”, „mudrog”, „dostojanstvenog” ili „šaljivog” dramskog junaka, bez obzira kakav utisak ostavlja celina materijala koji smo upravo čuli. Odnos umetnika-dokumentariste prema materijalu analogan je odnosu pisca prema prototipskoj situaciji. Ali sam čin izbora je autorski, kao što je to organizacija umetnlčkih elemenata u funkcionalnu celinu. Velika umetnosti jeste samo savršeno organizovanje i usklađivanje svih elemenata. I kazivanje, svakako, velikih i značajnih istina o čoveku u conditio humana. Maliciozno potcenjivanje dokumentarne umetnosti da takav umetnik samo „koristi momenat”, da mu život sve sam servira, ne može se prihvatiti zato što ni izdaleka ne govori o suštinskim stvarima. Jer jedna ista tema, jedan „materijal . dostupan je mnogim umetnicima ali ne uspeva svako od njih da stvori funkcionalne elemente koji su skladno i dobro organizovani. O Edipu je u svetskoj književnosti napisano više od trideset drama: najbolja je, međutim, ona prva, Sofoklova. I to upravo zbog savršene organizacije svih umetničkih elemenata koji je čine. Kasnije drame tu funkcionalnu organizovanost i taj sklad nisu uspevale da nadmaše. A činjenica da dokumentarna umetnost operiše tzv. „gotovim materijalom”, kao što su Ijudske ispovesti i svi drugi zvukovi, nimalo ne dezavuiše sam kreativni momenat u ovoj vrsti stvaralaštva. Jer, umetnik XX veka se po pravilu veoma često služi „gotovim materijalom”. U Krležinom romanu, u umetničkoj prozi’pilnjaka, Dos Pasosa ili Džojsa, vrlo često čemo zateći pravi apotekarski recept, isečak iz novina, pozorišni kartu iz špila. U simfoniji Gustava Malera čućemo, pored svih orkestarskih instrumenata i prave pravcate pastirske medenice. No, je li u umetničkim tvorevinama koje pominjemo reč zbilja o neprerađenom „gotovom materijalu”? Svaki od pomenutih elemenata nalazi se, istrgnut iz vlastitog konteksta, u novom, osobenom i u biti artificijelnom. Kao takav, on i sam dobija u biti drugu funkciju nego što je bila njegova „prirodna” funkcija. Apotekarski recept u Krležinom romanu može imati funkciju „iznenađenja” u elementu fabule, zatim promene

42