RTV Teorija i praksa

Isto tako imali smo prilike da vidimo fotografiju na kojoj se vidi, na obronku šume, zapaljena kuća, pored nje neki leševi, a do njih nemački vojnici sa uperenim puškama. Legenda je tumačila prizor: Nemački vojnici su na obronku Kopaonika naišli na seljake koje su, u povlačenju, übili partizanski banditi, gnevni Sto ih seljaci nisu prihvatili. (Fotografija i legenda deo su propagandnog materijala nemačke vojske zaplenjenog tokom rata.) Odgovornost dokumentariste je velika. Čak i kada samo objektivno skuplja materijale - u ovom slučaju bez obzira da li j e reč o fotografijama, filmskom snimku ili dokumentarnoj radio-drami - često neznatna kasnija intervencija može celokupnu sumu traženog značenja da izokrene u vlastitu suprotnost Dokumentarist ili umetnik koji se dokumentarnim materijalom služi da bi ostvario novu, umetmčku celinu, mora stalno imati u vidu da ne sme izneveriti istinu onoga što iz sveta stvarnosti prelazi u svet umetnosti. U oba navedena slučaja flagrantni falsifikati u tumačenju prizora kojima treba dati značenje, prouzrokovani su propagandnim ciljevima. Svakako je moguče da je u tom i tom selu neko, iz neznanja, oportunizma ih gluposti, dočekao okupatore s osmehom: ali taj doček nije bio tipičan, več usamljena i veoma retka pojava. A što se tiče druge fotografije - ona se jednostavno ne može komentarisati. Čak i u propagandne svrhe, naivno je i upadljivo nategnuto - čak i pred vlastitim vojnicima i narodora - komentarisati na taj način počinjeni zločin odmazde. Ali, ostavimo rat i ove ratne „dokumente”. Umetnik koji poseže za dokumentarnim materijalom, za živom Ijudskom reči, ne sme da robuje nikakvoj apriorističkoj shemi koja če ga primorati da zatvara oči pred očiglednim činjenicama. On če se spremno povinovati logici i dramaturgiji događaja o kojima želi da stvori valjano svedočanstvo, bez obzira kakve su bile njegove prethodne zamisli. Ali on neče davati lažnu sliku onoga o čemu pravi umetničko delo. On ne sme da laže. Istina - ali ne banalna, ziheraška, opštepoznata - več istina kao ideal svekolike umetnosti, ideal je ovog umetnika. Dokumentarno delo mora da bude snažno, iskreno, istinito, da bi na nas moglo da deluje. Dakle, istina demistifikatorska i gruba, istina kao unutrašnji zakon kojim magma zabeleženih Ijudskih glasova govori. Postoji jedno zlo - i to moramo odmah konstatovati - koje je u stanju, kao kiselina, da razjeda sveti ideal istine, ideal koji umetnost već milenijima pred sebe postavlja. To je zlo autocenzure, pacovske autopreventive da sve bude u skladu sa

44