RTV Teorija i praksa

osobina sa univerzalnom temom odnosa zetova i tašti. Rodoljub, prosečni službenik iz daleke provincijske sredine, živi u stanu sa taštom iz stare gradske porodice, dijeleći sa ženom Olgom i ostalim likovima sudbinu došljaka u urbane sredine. Otvoreno značenje serije bilo je usmjereno da prikaže nešto poremećenu tradicionalnu sliku porodičnih odnosa, ali bezazlene svađe i nadmudrivanja tipičnih likova nosile su mnoštvo latentnih poruka. Stalna preganjanja gospođe Nikolajevič (obavezno je uz taj lik išao nazivak „gospođa” iz ozbiljne beogradske porodice) i srednje ambicioznog činovničića Rođe, uz traženje zlatne sredine u liku gospođine ćerke, odnosno Rodoljubove supruge, nosili su sobom dosta pošalica, zabavnolakrdijaških situacija, zgoda i nezgoda, posebno zeta i tašte koji ratuju, јег su iz različitih vremena, socijalnih i kulturnih miljea, sa različitim pogledima na život i sistemima vrijednosti; ali su veoma efektno širili latentnu poruku da za takve porodice nema izlaza sem u stvarnosti kakvu nalaže tradicionalno društvo. Skrivene poruke serije Pozorište u kući su daleko ozbiljnije nego što se na prvi pogled može učiniti. One su takve prirode da ne uzbuduju gledalište, a ulaze u njega sa dosta spontanosti. A kada se u seriju übace pripadnici ostalih slojeva - oličeni kroz prijatelje jedne ili druge strane - izlazi se traže u tradicionalnoj strukturi porodice, takvoj raspodjeli moći i podjeli uloga kakvu je imala pretežno tradicionalna porodica. Vjesnici novih odnosa (supruga koja radi i samostalna je, kućna pomoćnica koja je već studentkinja, a mali Borko sveznajuće televizijsko dijete) su tu samo da stvaraju probleme, traume u ovoj tipičnoj jugoslovenskoj porodici sastavljenoj iz ruralnih sredina i kultura kao što je zabačeno selo Vržogrnci s jedne, i pripadnika starih gradskdh porodica - koje sa svojim prijateljima čine galeriju karikiranih likova ali dosta simpatično datih - s druge strane. Slične poruke se raspoznaju i iz emisija koje spajaju sudbine zetova i tašti iz različitih regionalnih i sociokulturnih sredina, kao što su Beograd i Zagreb. Otvorena poruka bi bila: da su ovi procesi prilagođavanja isti za sve sredine, ali skrivena poruka golica izvjesne navijačke sklonosti tih sredina u odnosu na auditorij iz drugih sredina. Rešenje je ipak solomonsko: moramo živjeti jedni sa drugima, pomiriti se sa manama i vrlinama jednih i drugih, i nastaviti tako u novom vremenu, jednako kao i danas. Suprotnu vrstu skrivenih, možda je tačnije reči višesmislenih poruka, srečemo u Kočičevom Jazavcu pred sudom. Autor je ovdje na briljantan način demonstrirao koliko može biti značajna latentna poruka u odnosu na otvorenu. U ovom

42