RTV Teorija i praksa

Verovatno je upravo tako moralo da bude.” I pored toga što Petrić u to vreme (рге deset godina) nije gledao tj. nije „pratio” televizijski program, napisao je, po mnogima, veoma instruktivnu knjigu o televizijskom fenomenu! Petrič nije otrpeo da „пе kupi televizor” - kao svi Ijudi od „ukusa”, kao svi „vunderlđndi” tradicionalne kulture. Bez obzira na to -on je napisao „knjigu o” (televiziji)! E, to jeste paradoksalno! Pisati „knjigu o” (nečem) što uistinu nemaš volje da upoznaš! Tumačiti komunikaciju jednog medija - a ne komunicirati s njim! Ne, nema nikakvog smisla ulaziti dalje u stvaralačku radionicu ovog istoričara filma, ali ima razloga napominjanju kako se oformio ovakav pogled s vrha biblioteke (ili, filmoteke) na televizijski ekran. Po Petričevom durbinskom pogledu televizija je medij koji ne može - bez filma! Naravno, bez bioskopskog filma! Bez televizijskog filma koji režira veliki filmski reditelj! Danas, kad profesor Petrič radi i stvara u Americi, i nije nikako čudo što mu je i ono malo obzira „otpalo” prema ostalim jedinicama televizijskog programa (informativne emisije, kontakt-programi i sl.) - u korist filma. Umetničkog filma, dabome (!). I komercijalna, i nekomercijalna, i kablovska televizija isporučuju filmove u tolikim „količinama” da je televizija postala rezeruat filma. A gledaoci takvog „rezervata” postaju zamorčiči: za njih na teieviziji ne postoji program koji komentariše stvarnost (i koji istovremeno gradi sopstvenu stvarnost). Zaronjeni u film ko u paralenu, fiktivnu stvarnost (koju čine sižei mnogobrojnih fiimova u toku jednog dana) oni, zaslepljeni, ostale događaje na televizijskom ekranu prate kao produžetak filmske slike stvarnosti. Stoga, vrlo je moguće da i predani istraživač televizije pobrka pojmove „fiktivnog dana” (tekuće životne stvarnosti) i „realne noči” (televizijske informacije o stvarnosti). Logično, onom ko inače ne gleda televiziju (a na film koji daje televizija odlazi kad se odluči ~za takav fizički i intelektualni napor”) - povez preko očiju predstavlja zaštitni znak za „kretanje kroz život”. Nepoznato nam je da li je profesor „kupio” televizor ili se i dalje „služi” televizijskim programom na način starinski stavljanjem leptir-mašne pred vesti Valtera Kronkajta - a ostalo, sve što je u vezi s filmom na televiziji saznaje iz novina, knjiga i sopstvenih eseja, potpomognut sećanjima na vreme kada je sve te filmove (koji neprestano igraju ~u krug” na kanalima američke televizije) gledao u Kinoteci, u Kosovskoj ulici. Zato, kad kaže - „Najveći deo TV programa sačinjavaju stari filmovi koje su proizveie filmske kompanije” - treba mu

62