RTV Teorija i praksa

verovati. Profesor je nadaleko čuven po tome što pamti sve detalje iz svih starih, manje ili više slavnih filmova, više ili manje slavnih reditelja. Profesora ne muči problem televizije, pa tako ni statusa „starih fihnova na televiziji kakva je danas”: muči ga jedino što filmski program na televiziji nije još bolji („tehnički” i „estetski”). Rečju, Petriča ne zanima kako se i na koji način film tretira u televizijskoj komunikaciji - već kako se može gledati na bolji, „filmskiji način” (priča o „superiornosti fihnske slike nad magnetoskopskom”). I zato, zadovoljan futurira; „Nije daleko vreme kada če svaki građanin, jednostavnim okretanjem broja kao na telefonskom aparatu, moči da aktivira projekciju željenog filma na svom domaćem prijemniku povezanom sa kompjuterskim televizijskim centrom”. I pored sve Ijubavi za film, čovek koji komparira film i televiziju sa polazišta „stavljanje filma na televizijski program” ne bi trebalo tako lako da prenebregne objektivnu konstantu nastalog intermedijalnog odnosa: film na američkoj televiziji se prikazuje u tolikoj meri da to utiče na deformitet televizijske komunikacije: onemogučen je pravi feed-back. Televizija liči na distributerski izlog. Podatak profesora to najbolje ilustruje: „Program za sedmicu između 24. i 31. januara uključuje 76 filmova” - ne računajuči kanale kablovske televizije. Distributeri vode svoj biznis i na FEST-u, ali, čemu televiziju svoditi na još jedan distributerski izlog kad se ceo Festival odvijao u okrilju neprikosnovene moči distributera - i to na čisto duhovnom (nematerijalističkom) skupu kakav je bio ovaj simpozijum estetičara, teoretičara i kritičara. Prilično trivijalno od jednog strasnog obožavatelja filma, i posetioca ovogodišnjeg Festivala.

NAPOMENA REDAKCIJE: U prošlom broju pogrešno je objavljeno ime autora priloga „Muzika na radiju i slušaoci” Vide Šrot Izvinjavamo se drugarici ŠROT i čitaocima.

63