RTV Teorija i praksa

moguče prenijeti iz jedne medijske strukture u drugu a da se pri tom bitno ne izmijene njegove značajke. Još prije šezdeset godina Arnhajm (Arnheim) je upozorio da se „prikazi stvarnosti u umjetnosti javljaju u takvim formama koje su više uslovljene svojstvima upotrebljenog materijala ili medija nego samim predmetom prikazivanja”, odnosno da „umjetničko djelo nije samo imitacija ili selektivno udvostručenje stvarnosti, več ono predstavlja preobražavanje opaženih svojstava stvarnosti u forme određenog medija”. Ista formula, naravno, važi i za prenošenje određenog fenomena iz jednog medija u drugi. 2. Ovo nije teško đokazati dosadašnjom filmskom praksom. Kinematografija se, recimo, često bavi slikarstvom, slikama i slikarima, ali vrlo rijetko nadilazi stupanj mehaničke ilustracije i pronalazi poseban sinematičan odnos prema likovnom fenomenu, takav odnos koji če specifičnom filmskom “sondom” istražiti i otkriti neke nove, bitne slikarske postupke ili vrijednosti (recimo, u filmu Тајпа Pikaso Anri-Žorž Kluzoa (Henri-Georges Clouzot). Filmski režiseri, također, rado snimaju kazališne predstave, posebno operne izvedbe: više od mrtve registracije (u kojoj predstava gubi kazališne kvalitete i postaje loš film) postignuto je samo izuzetno, opet pronalaženjem posebnog filmskog odnosa i zahvata u materijal drugog medija (na primjer, u Čarobnoj fruli Ingmara Bergmana). Sa književnošču je stvar formalno složenija (obzirom na učestalost ekranizacija i relativno dobre komercijalne rezultate) ali problemski jednostavna kao i na drugim područjima (obzirom na nezadovoljavajuće umjetničke rezultate postignute u 99% slučajeva). Lukino Viskonti (Luchino Visconti), da spomenemo izrazitog umjetnika, snimit će po osrednjim literarnim djelima Džejmsa Kejna (James Cain) i Boita (Boito) sjajne filmove Opsesija i Senso, a po majstorijama Dostojevskog, Kamija (Camus) i Mana (Mann) promašaje Bijele noči, Stranac i Smrt u Veneciji. Naravno, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, ni u jednom slučaju to više nisu Kejn, Boito, Dostojevski, Kami ili Man - to je Lukino Viskonti. U prosjeku, ovaj primjer može simbolički ilustrirati svo dosadašnje kinematografsko iskustvo vezano za naš predmet razgovora: neuspjele ili standardne literarne tvorevine mogu potaknuti umjetnika da ih uspješno nadogradi i osmisli vlastitim nazorom, по pred književnim remek-djelima on ugiavnom ostaje bespomoćan, ne zbog pomanjkanja talenta ili radi limitiranosti filmske oblikovne strukture - već zbog

65