RTV Teorija i praksa

javno iskazanog mnenja (pisane riječi, govora, slike), a ipak pored toga javnog, postoji i drugo, ne-javno mnenje. Da li postojanje tog ne-javnog mnenja uviđamo i uvažavamo, da li ga poznajemo, da li možemo da ocjenjujemo njegov značaj? Skloni smo da pripišemo veliku moć masovnim medijima, a nismo skloni da konstatujemo i veliku otpornost čovjeka na uticaje mass media. Zahvaljujuči njima čovjek zna šta se događa u svijetu, a ne zna šta se događa u zgradi u kojoj stanuje. Šta misle njegovi susjedi, kakvo je njihovo mnenje ostaje mu nepoznaato. Čovjek se ne integriše sa sredinom u kojoj radi i u kojoj stanuje, več sa referentnim grupama prema svom statusu, potrebama, sklonostima. Neformalne, referentne grupe imaju čvrstu koheziju i stabilno mnenje, a formalne, organizovane zajednice (rada, stanovanja) su mentalno nekoherentne, sa labilnim mnenjen. Beskrajni su nizovi empirijskih primjera protivrječnosti koje sadrži kompleks javnog mnenja. Oni su tako zanimljivi, mogli bismo reči - uzbudljivi, da se nameču kao predmet istraživanja. Pri tom ne treba da nas zbunjuje kompleksnost predmeta, različita područja, nivoi, pravci na kojima ga možemo nači. Pristupimo mu sa bilo koje strane, na jednom sektoru ili nivou, spekulativno ili empirijstd - ne moramo ništa novo otkriti ili doči do bilo kakvih rezultata, ali čemo se iznova uvjeriti u životnost, sadržajnost i priviačnost predmeta našeg interesovanja, ovog puta ograničenog samo na neke moguče opservacije pojma javnog mnenja. (15.05.1981.)

156