RTV Teorija i praksa

događaja ne igra ulogu. Ako mi na televiziji pokazuju Hamleta meni je svejedno da li se scena sa grobarima na dvadeset kilometara od mene odvija tog trenutka (televizija uživo) ili su je glumci odigrali рге dvadesetdana (televizijski film). U svakom slučaju to što ja vidim samo je senka što se odražava na ekranu, to što ja čujem samo je zvuk što ga proizvodi zvučnik i sve to zajedno - samo je fikcija izvan vremena. Ako mi kažu da postoji značajna razlika između istih prizora uživo prenesenih i dobro snimljenih a zatim prenesenih ja ću odgovoriti da je tu stvar u nesavršenstvu tehnike, što če kasnije biti popravljeno. Na primeru radija vidimo da je teško razlikovati direktan prenos od snimljenog. Čini mi se da televizijski specijaUsti koji se trude da stvore čitavu teoriju u odnosu na te dve metode prenosa, upadaju u sasvim dečiju i opasnu zabludu. Opasnost dolazi od one iste želje da se sve baci preko ograde, one želje koja je posle pojave zvučnog filma pretila da uništi kinematografsku umetnost Ta opasnost ne bi postojaia kada bi televizija uživo posedovala mogučnosti kao i film. Za sada tih mogučnosti nema, a možda ih neće ni biti. Onaj ko tvrdi obratno ne zna kakvu ogromnu ulogu igra filmska montaža. Obični dugometražni dramski fihn sastoji se od stotine razEčitih kadrova od čijeg rasporeda zavisi unutrašnje kretanje i stil dela. Zbog tehničkih uslova televizije uživo, koja ne dozvoljava korišćenje bogatih mogućnosti filmskih snimaka, pojavila se tendencija ka skoro teatralnoj uslovljenosti. Kasnije će biti vrlo teško osloboditi se toga. Želeli bismo da televizija izbegne nepravilan put, da njeni specijaUsti ne zaborave lekcije filma. Godine 1950. televizija se predstavila kao velelepno sredstvo popularizacije. Mi do sada nismo ništa u njoj otkriU što bi nam dozvoUlo da je smatramo novim sredstvom izražavanja. Ne žurite se da kažete da ja stojim na stanovištu onih Ijudi koji su u filmu videU samo način da se pozorište populariše. Predstava koju igraju živi glumci i kreću se po nepokretnoj sceni, potčinjava se sasvim drugim zakonima od predstave živih likova pri postojanju neograničenog broja scena i njihovih premeštanja. Ako između pozorišta i filma postoji velika razUka, po mom mišljenju, nje nema između filma i televizije. Od onoga što su nam do danas pokazivali na televiziji nema ničeg što bi bilo nemoguče prikazati na filmskom platnu.

181